Rijetkost je, da se u hrvatskom svitu veljek dvi knjige prezentiraju, još rjedje su dvi knjige iz istoga domaćinstva. Agnjica Schuster i Jurica Čenar su uprav to činili.

Željezno – U punom zemaljskom študiju ORF-a čekao je publiku poseban večer. U plavkasto rasvićenoj dvorani zaglušala je interpretacija narodne jačke Oj Jelena. Na stolu uz su sidili hižniki Agnjica Schuster i Jurica Čenar. Obadva su lani kod različnih društav izdali zbirku pjesam. Agnjica Schuster, lingvistica i prevoditeljica, dugoljetna urednica Kalendara Gradišća i Glasila i poznata za svoje lipe prijevode dičje literature je lani kod HKD-a objavila zbirku pjesam Šare lilije, ke je uglavnom napisala za svoju stranicu u Hrvatski novina. Jurica Čenar je u HŠtD-u proširio takozvanu Gradišćanskohrvatsku biblioteku, u čijoj seriji je izašla njegova zbirka pjesam, poznatih starih i manje poznatih neobjavljenih.

Pozdravili i govorili su zato i obadva predsjedniki društav. Joži Buranić je kot predsjednik HKD-a predstavio autoricu i autora, a Ivica Mikula, predsjednik HŠtD-a je na koncu pohvalio duo za uspješno predstavljanje i kritičara Nikolu Benčića za isticanje problematike različnih nakladov.

Ali u centru prezentacije su stali Agnjica Schuster i Jurica Čenar, ki su pozvali pijanista Martina Wagnera da s njimi stvara skupnu jedinicu ispreplićenu muzikom i riči. Moj glas počela je Schuster i Wagner je podložio pjesmu sa svojimi improvizacijami, a veljek zatim nastavila je Schuster: Tihi ljudi. Ovako su izminjajući se svojimi pjesmami predstavili brzi prvi dio, ki je bio označen veseljem prema lipoti jezika i svim mogućnosti povezanja zvuka i riči.

Slavist Nikola Benčić je onda preuzeo rič i analizirao značenje ovih dvih zbirkov za gradišćanskohrvatsku skromnu književnost. Od njega su opet preuzeli Schuster i Čenar, ki su onda čitali osebujno kratke forme uz pratnju muzike i za ovo nekonvencionalno predstavljanje dostali burni zasluženi aplauz.

Knjige Šare lilije i Pet puti pet se moru kupiti kod HKD-a odnosno kod HŠtD-a i stoju 15 i 19 eurov.

TG

„Rodna godinica naše isušeno, popucano tlo“

Zbirka pjesam Šare lilije u izdanju HKD-a je po tisku, tehničkom ostvarenju tipično za našu ne čisto ujednačenu izdavačku djelatnost. Agnjica Schuster u HKD-u, Jurica Čenar u HŠtD-u, dvojezična knjiga Doroteje Zeichmann Teta Mare u lex liszt nakladi, nje dvojezična monografija Od jutra do noći u HKDC-u, Ana Šoretić svoja djela objavljuje ili u HKD-u ili negdje daleko u Innsbrucku a da nisam ništ rekao o čisto nimškoj konkurenciji naših temov od Theodore Bauer, Helmuta Miletića, Michaele Frühstück ili drugih. Akoprem bi morali razmišljati o usmirenju takovoga poslovanja, po broju dvi knjige u hrvatskom a četire ili već u nimškom. Zato su nam sada ove dvi najnovije okripljenje u našoj gradišćanskohrvatskoj književnosti. I zato nije slučajno da u „predgovoru“ Agnjičine zbirke govorim o „popucanom, žednom polju“ našega duhovnoga života.

Šare lilije su dvi zbirke u jednoj knjigi. Prvi dio su Bijele lilije – na ki sam se nekada razjadao, ar sam u Zagrebu od Đure Vidmarovića morao doznati da postoji takova zbirka pjesam u našoj najnovijoj književnosti. Pitao sam se: Zač Zagreb prije zna za zbirku, a mi poškoma moramo doznati, da postoji tako nečega. Ili smo samo nemarni, nepažljivi ili je to naše duhovno siromaštvo?

Drugi dio zbirke su Šare lilije, proširujući na šarolikost, raznovrsnost kot je to sām život, od veselja sve do tuge, zdvojnosti i zadovoljstva s pritajenim, zamučanim veseljem.

Ako se znate spomenuti na objavljene Agnjičine pjesme u HN početo od 1993. ljeta, onda su to sve do 2003. „bijele lilije“ a stoprv od 2004. ljeta do 2019. „šare lilije“. Kad je pak prestala objavljivati svoje pjesme u HN ili kade drugdir, bavila se je intenzivno znanstveno jezikom i obranila svoju disertaciju o toj tematiki. Ali sumljam da je prestala pisati pjesme – ili su one shranjene negdje diboko u ladici.

Sredjene su pjesme kronološki, što nam daje mogućnost jezičnoga i sadržajnoga usporedjivanja, put razvitka i po jeziku i po sadržaju. Lirika je osoban odraz svakidašnjega života na razini riči, po ćuti u paru sa stvarajućim intelektom.

Jur sama simbolika „lilijov“ je jako proširena u zapadnom kulturnom svitu. Lilije simboliziraju nekrivičnost, bezgrišnost, lipotu i dostojanstvo, eleganciju u čistoći. A „bijele lilije“ imaju po sebi posebno mjesto u našem svitu duhovnosti kršćansko-katoličanske kulture. U ovoj zbirki one u pjesničkom obliku govoru o smislu života, o očekivanji, daju tihu molitvu, iako se povliče sa svojimi misli i boli u zakutljak, da nigdor ne vidi suze na obrazu.

Agnjica u svojem raspoloženju, ženskoj naravi, drugačije gleda na svit nego Jurica. Ona ufanjem ali i zdvojno, jadanjem govori o datom raspoloženju ko u sebi poručuje: ne bubnjati nego iskreno, odano živiti život i narodnost.

Dokle je Jurica u sadržajnom smislu jednosložan (jedna rič u jednom redu) ima Agnjica tradicionalno višesložnost. No ne po slijedi jednoga Antona Leopolda, Lajoša Škrapića nego bliže, skoro pozabljenomu Franciju Rotteru ili Andiju Novoselu. Posebno moramo istaknuti nje brigu za jezik, za proširenje jezičnih mogućnosti i iskapanje pozabljenih djundjov, kamenčićev našega jezika iz dibine – prava revitalizacija. Stalna borba za proširenje a ne za redakciju. Na tom polju je djelala i znanstveno u svojoj disertaciji. Baratati jezičnim fondom i pokazati što se more ostvariti presadjenjem iz tudjega, drugoga jezika.

Jurica Čenar »PET PUTI PET«, HŠtD, 2025.

Koliko je „pet puti pet?“ To je antologija pjesam Jurice Čenara s prik 220 pjesam kot (naj)novija knjiga HŠtD-a u najaktualnijem rangu naše književnosti. Rič „antologija“ je starogrčkoga ishodišća i znači pobiranje cvijeta/kitic, izbor najlipšega, najvridnijega. To je pregled odredjenoga vrimena ili djelovanja cijeloga života i daje nam pogled u duhovnost, nazor, mišljenje o sebi, o društvu, o suvrimeni dogadjaji.

Ako velimo „cijeloga stvaralačkoga vrimena“ onda moramo najzad u 1983. ljeto, u Dolnju Pulju, kada je po vičernji ili litaniji otpodne prezentirana Juričina pjesnička zbirka misi misli i presenećenje, da ne velim našoj publiki nepoznata literarna provokacija je bila izvan ondašnje uobičajene norme. Od onda se omedji Juričino djelovanje kot avantgardistično, moderno, u prvi redi sridnjoeuropske književnosti do nerazumljivo, zvana dosadašnje norme ali velikim zanimanjem književnih istraživačev literarnih trendov i novijih mogućnosti jezične i sadržajne izražajne snage. A za našu „zaprašenu, tradicionalističku staru književnu normu“ potpuno udaljenu, tudju, preuzetu nepoznatu normu čisto drugačijim odsapanjem, dihanjem od dotadašnjega.

I tako Jurica nastavi put, išće tok nepoznatoga korita, desnih i livih ubrovov, dosljedno, tvrdokorno da mu se žabljaki u literarnom ruženju struganjem, ruljanjem prilagodu, priklonu jedan drugomu i nastanu cjelovita graba, prodor po „zarašćenoj ledini“, rodovitom, neishasnovanom zemljišću.

I po misi misli slijedu druge poetske zbirke (gdo bude o njemu pisao…) kot je mi svi (1992.), posvete (2006.), brojim dane (2023.), rič, tvrd jezik (2015.), pojedine publikacija po novina, časopisi i kalendari. Iz toga bogatoga materijala je pobrano ono najlipše, najizrazitije i nadopunjeno s 1/3 novijih pjesam što skupa daje antologiju o koj govorimo.

Po sadržaju su to vječne teme človičanstva, mimo kih ni vrhunski književniki ne moru pojti ar imamo samo jednu stvarnost, u našem slučaju našu, gradišćanskohrvatsku, vrlo ograničenu, ka se uljiva u sveljudsku. Tako vjersko-biblijske s pitanjem: Si ti ta? (Tomaš) ili o početku svita po Ivanu „biše“, na početku biše rič (ku tribamo poštivati), pak „križi visu“ kot ukras okolo vrata, prez smisla i razumivanja „zbog jednoga stojećega“. Kakova dibina je to, i puno drugoga za razmišljanje i usmirenje našega žitka.

I tako bi mogli pojti korak po korakom o familiji, refleksija/razmišljanji o sebi, prijatelji, momentani uticaji svakidašnjega života.

Veliki broj Juričinih pjesam se bavi prirodom, živinami, pticami – onim što uzimamo za prirodno, po sebi razumljivo, da to i pozabimo na uzajamnost, na usmirenje i odvisnost jednoga od drugoga, ugodno raspoloženje s malom prizom naše odgovornosti za svit.

Formalno tipično za Juricu: kratko, sažeto, riči ili slova daju sliku, kip i odredu za oko i za intelekt temu, izazov odredjenih sadržajev: tako Hrvat, asimilacija, pinezi, put, boj, narod… itd, itd. A za završetak rič: ča, ka pokriva, ka objami i što i kaj kot sublimacija naših govorov ovde u ovoj pokrajini.

Kako vidimo: daleki je put, kamenast i grambav ali iz ljubavi, od prve zbirke 1983., kada nam je po prvi put „zamisio“ svoje krušiće Jurica Čenar – a sada ga je ispekao u antologiji PET PUTI PET, nam, našoj literaturi za sladak zakusak, tribate samo načeti i narizati u našu košaricu. Ufajmo se da se nigdor neće zagutiti na njem!

Antologija ima na kraju i kratak životopis pak na vanjskoj korici, najper, sliku po umjetnoj inteligenciji, kot prvi produkt u našem literarnom životu.

Zato su, jedna Juričina antologija – i druga zbirka, Agnjičine lilije – rodna godinica na naše žajno literarno polje.

Nikola Benčić