Uži suradniki i prijatelji i prijateljice su jur znali u zadnji tajedni, da mu ne ide dobro, i da se već s nijednim od nas nije željio/mogao pominati, je tu slutnju, ta predosjećaj još pojačalo.
Još smo zajedno vrlo uspješno završili Kongres zastupnikov slavenskih manjin unutar Federativne unije europskih narodnosti: takorekuć kod njega „doma“ u Italiji: u Vastu, a naravno i Mundimitru. Još se je mogao veseliti ovomu svojemu osobnomu uspjehu, pred svim ali velikomu postignuću za svoju hrvatsku zajednicu u Italiji: Ne samo da ih je FUEN priznao kao svoje aktivne člane, nego smo zajedno s njimi konačno krenuli putem da bi u suradnji s Italijom i Hrvatskom digli na znatno višu i pravnu i medjunarodnu razinu pitanje moliškohrvatske zajednice u regiji Campobasso u južnoj Italiji.
Zapravo falu riči i još s ni u najmanjem moremo ocijeniti koliko će on faliti svojim najbližim u Mundimitru ali i Hrvatom i Hrvaticam u regiji Campobasso, u Italiji, kako će faliti u odnosi s brojnimi državnimi i nevladinimi ustanovami i institucijami u Hrvatskoj itd. a ne na zadnje koliko će faliti u privatni, društveni i službeni odnosi moliških Hrvatov u Italiji s gradišćanskimi Hrvati u Austriji.
Ovde nije dovoljno mjesta da nabrojimo sve njegove zasluge u minuli desetljeći, početo od utemeljenja »Zaklade Agostina Piccoli« do sastavljenja i izdavanja moliško-hrvatskoga rječnika, knjige o povijesti moliških Hrvatov, kuharic, zbirkov pjesam do bezbroja godišnjih manifestacijov, literarnih naticanj i priredab, kim je on stao na čelu ili kim je kumovao.
Teško je u ovi nevjerojatno tužni momenti sprogovoriti ili napisati njegovo ime a ujedno i znati da ga već nij med nami, da ga već neće biti, da već nećemo pojti pred vrata s njim „pipijat“ (kuriti, pušiti), si već nećemo morati poslušati njegove kritike o čemernoj kvaliteti kave zapravo svagdir izvan njegove ljubljene južne Italije, već nećemo započeti političke diskusije i već nećemo moći slušati med redi kako teško mu je bilo pred svim i u domaćem Mundimitru, da ga ljubomora i da ga nenavidnost i ne potisnu i mu zamu dah:
Antonio Sammartino — otišao je!
Brzo, tiho, neočekivano, čuda prerano! Izvršio je zapravo nevjerojatno puno zadać, od kih bez njega najvjerojatnije ne bi ni znali da ih ima. Ali ostavlja za sobom punu vriću zadać i obavezov, ke nosu njegov rukopis, po čiji staza je zagazio, kim je počeo ravnati put i ke je počeo o stvariti. Sazuo si je cipele i je postavio pred vrata moliških Hrvatov. Sada ostaje samo ufanje, da je gdo dorastao ovim cipelam, da komu pašu i da će ki u nji dalje moći koracati putem kim je zakoracao Antonio Sammartino. Zbogom prijatelju, veliki!