Uz pogibelj, da sljedeći retki imaju neki larmo­jantan prizvuk tužibabe morem kao obrazloženje ili još i ispričanje samo navodi­ti, da je potribno kao uvod u ovo vidjenje zakonov na ce­s­ti, propisov i prepovidi, op­o­menov i kaštigov:
Vozim kih 50-55.000 kilo­me­t­rov u ljetu (ča Hrvatsko štamparsko društvo nije sta­lo ni groša u ranijoj prošlosti a kašnje pak niti centa). Pravoda nijedan nije na­re­dio ni­ti bi mogao narediti, bez da bi mi zato ponudio znatnu pineznu i vrimensku odštetu. Dakle vozim po svojoj odlu­ki jer sam mislio u prošlosti a mislim i danas da HRVATSKE NOVINE tribaju biti nazo­čne onde kade se nešto doga­dja, kade sve se pr­i­petu važ­ne stvari. Uza to je manjin­skopolitički važno, da se opa­ža ča se dogadja po naši seli i gradi. Sve to triba zabilje­žiti i o tom pisati i tim na jed­nu stranu izraziti poštivanje i priznanje onim, ki ča djela­ju i produciraju — a na drugu stranu da čim već ljudi o sv­e­mu tomu, putem čitanja u H­rvatski novina o tomu i doznaju, o tom razmišljaju, to znamda i kritiziraju ili se tomu veselu, da informira do­brohotne i dalekovidne, kim leži hrvatstvo na srcu i zado­voljava da čim bolje budu informirani. U tomu nima regionalnih granic. Cilj mi je bio uvijek da preobladamo uske regionalne i dijalek­ta­l­ne granice, ali i zemaljske i dr­žavne, da HRVATSKE NOVINE budu ta črljena nīt, ta ko­p­ča, lūk (Bogen), ki povezuje sve naše štitelje i štitelji­ce, cijelu gradišćanskohrvat­sku zajednicu i da nas povezuje i s drugimi hrvatskimi za­jedni­cami a ne na zadnje i s ve­ćin­skimi, domicilnimi na­rodi tih zemalj i držav u ki jur sto­ljeća dugo živu gradiš­ćan­ski Hrvati.

A to je samo moguće ta­ko, da se ide do svih ovih na­ših lj­u­di, do njevih priredab i svečevanj, političkih i crikvenih ma­nifestacijov. Pri tom uvijek po­praćeno i uvjerenjem, da se ništ napisanoga ne smi zgubiti, jer je vridno, a da se uz malo „friziranje“, ispravlje­nje i redigira­nje more uliti i u stupce Hrva­t­skih novin. Sve to je od­raz na­šega života iako se nekim u momentu čini znamda malo pretiranim, zn­amda i nevažnim, ponekad i zastaranim, jer nije najaktual­ni­je. Ali valja: ako nije zabilj­e­ženo ili zapisano, zaboravit će se! Mi nažalost nimamo kolektivnoga pamćenja, a za­to je tim važnije, da se u doj­dući tajedan, misec i dojduće ljeto i za desetlje­ća ili već još more listati u HRVATSKI NOVINA, i najti i pročitati i pogleda­ti ča je sve­ga bilo. A onda već neće biti nevažnoga, jer sve je važno ča se je dogodilo, neke stvari znamda samo za trenutak ne­ke i za vjekovječnost.

A da bi to bilo sve i u HRVATSKI NOVINA, bili su potri­b­ni kilometri i kilometri. Ali to znači i potrebu da se čim brže dojde od jednoga mjes­ta do drugoga. A Gradišće je dosta dužičko, a ako se pak još uzmu Beč, Brno, Požun, Budimpe­šta, Varaždin i Zagreb onda je to dosta veliko i široko podru­čje. Ako se pak vozimo samo po propisi, neke termine već nije moguće ostvariti.

Koliko je to kaštigov o tom ne bi ni govorio i koliko to redovito opterećuje novčanik. A ako pak policajci shranjeno stoju za nekim stupom ili se skrivaju za stablom i svojimi radarnimi pištoljami ciljaju na „žrtve“ kao krivolovci iz za­si­de (Hinterhalt) shranjeno čekaju na svoju žrtvu, onda se u vozači pravoda diže i neka srda, neki jad i ogorčenje. Ovi „krivolovci-policajci“ zasidaju (auf­lauern) vozačem u zasidi uz pomoć svojega dalekozora to­čno ciljaju na svoju žrtvu i — laserom pucaju na vozače.

Sva­ki takov hitac, metak pak vozača u slučaju prekršaja za­kona — reci: ako se on ili ona prebrzo vozi — vozača košta, stoji odredjenu, nemalu svotu pinez, a ubuduće najvjerojatni­je još znatno već. Pak sada Ze­leni kanu još i čuda laglje od­u­zeti vozačku dozvolu. Daj Bog da je to samo predizborna kampanja u koj pecaju, fišaju glase kod nemilosrdnih ne­pri­jateljev autovozačev i prometa i vozil. Ne bi ni čudilo, da kod neke druge političke stranke nji­halo (Pendel) se naginje na dr­u­gu stranu i protiv biciklistov, ki su mnogim trn u oku zbog nje­ve bezobraznosti u prometu, zbog nevjerojatne pogibelji ku prouzrokuju svojom brzom  v­­ožnjom i po cesta, pločniki, još i placa, trgi i igrališći.

Znamo svi, da su kaštige, ke se odredjuju u prometu, dio državnoga proračuna, budžeta i da ministar financijov i ostala ministarstva računaju fiksno s timi dohotki iz kaštigov. Za­to se kaštiga i onde, kade za­is­ta nije opravdano, kade svaki normalni človik misli i je uvj­e­ren da je bezobrazno, da ovde i on­de iza grma ili stabla stoju policajci i čekaju „svoju žrtvu“.

Da triba tako voziti da vo­za­či automobilom ili drugim vozilom ne bi smili biti pogibelj za sigurnost je jasno, i prebrza vožnja kroz sela i po ulica je apsolutni „no go“, niti se ne smi dozvoliti utrke automobilom i tim „cowboyem ceste“ po autocesta ili brzi cesta. Zna se, da je to za mlade  „divljački“ ventil da pokažu svoju hrabrost i vještinu. Sve manje je mogućnosti za ta­kove „duele“ u prirodi, zato to sada neki premješćuju s ig­rališćev i cilinkov ili lozov, i se sada „mačuju“ na cesta. Svim njim iza ušeta: Ubujte si kopačke, uzmite labdu i u­darajte po njoj dokle ju pogo­dite u kut vrat na igrališću.

Ali se sada autovozačem pogroziti s još već i znatno vi­ših kaštigov je bezobraznost sa strane onih ki to izmišljaju a još i potribuju. Da su au­tovozači med najvažnijimi st­u­pi države, ki svojimi porezi i kaštigami obdržavaju državu, se zna. Isto tako je činjenica da upe­ljanjem „parkšerifov“ u veći mjesti i gradi au­tovozači stvaraju dodatna dje­­latna mjesta za ljude ki dr­ugačije zamda ne bi imali posla. Sve to znamo i smo se korak po korak podali u tu državonosnu ulogu, ku mi au­­tovozači ispunjavamo tim, da svojimi koli vozimo na do­brobit naših najbližjih, našega društva i našega gospodar­stva. Da nas sada kanu još već „dojiti“, da namjeravaju nam poseći još diblje u žep i grabiti za pinezi u novčaniku će biti sve već i politički problem. Predstavite si, da ljudi ne bi uporezili automobile, da već ne bi plaćali teške poreze za svoje aute, za gori­vo a pred svim i ako onda već ne bi bilo kaštigov, ke idu direktno u državni proračun, onda bi država vrijeda najvj­e­rojatnije krahirala, propala.

Sve to uz potpuno razumi­vanje da se mora poštivati sigurnost drugih i na cesti i po ulica i pravoda i na to da autovozači ne povezu bicikli­sta, a da na drugu stranu biciklisti ne povezu pišake i da pišaki ne gazu u psinje, kuci­nje govno, naime onda ako gospodari poberu ta govna!