Ja ću početi pisati o otpovidanju Hrvatskih novin. Ako sam pravo razumio, onda P. Tyran misli, da ljudi otpovidaju Hrvatske novine zbog toga, jer im sadržaj ne paše. Ako je to istina, da ti ljudi ne pišu uzrok za odjavu, onda je to samo špekulacija. Dozvoljavam si isto jednu špekulaciju: Stari, dugoljetni abonenti umiraju, a njeva dica, ka se skrbu za ostavšćinu, kroz uplatnicu na kraju ljeta po prvi put upamtu, da su roditelji dostali redovito Hrvatske novine. Morebit su i prije kroz ispražnjavanje poštanskoga ormarića vidili Hrvatske novine, ali dokle su dohadjale bez da je negdo prosio pinez za to, su to skupa s reklamom bacili u košaru za stari papir. Poznam dost ljudi u zrelijoj životnoj dobi, ki velu, da sve ne razumu, što Hrvatske novine pišu, ali da se hrvatsko štivo mora podupirati. Ne more se očekivati, da njeva dica isto tako mislu. Oni morebit velu „De krowodische Zeitung versteh i net, fia wos sull i dafia zoin, das i s daun glei in Mist schmeiß“. Znači, ja mislim da nije problem Hrvatskih novin ta, da se abonenti raspitaju od Hrvatskih novin, nego da je zaista smrt raspita. Ali tako je žitak. Bitni problem je, zašto mladi ljudi, ki utemelju novo hištvo, za svoj dom ne aboniraju Hrvatske novine? To je sigurno pitanje, na ko nije jednostavno odgovoriti. Sigurno je jedan uzrok, da jezična kompetencija nastaje sve manja, i da ljudi ne aboniraju novine, ke ne razumu. Ne mislim na one, kim je razina hrvatskoga jezika previsoka, mislim na one, ki i ne bi razumili Hrvatske novine, iako bi za svako pojedino selo bile pisane „po našu“.

 

U medjuvrimenu nije tako, da roditelji doprimu dicu na tečaje Hkd-a s riči „ufam se, da se kod vas nauči pominati po hrvatsku, jer s manom se neće“. Naučan sam, da roditelji velu „I kaun nix krowodisch, a bissi vastehn tua i, meine Ötan hom no untanaund gred, oba mit uns kinda homs ima nua deitsch gred“. Takovi ljudi sigurno nećedu abonirati Hrvatske novine i sigurno nećedu preuzeti abo (pretplatu) od roditeljev.

 

U prvoj verziji ovoga pisma sam nešto pozabio. Moja majka, ka ima 50 ljet(!), me je opomenula, da sve već ljudi čita novine besplatno u internetu (tako i ona). Znam, da mi gradišćanski Hrvati rado sve tako djelamo, kao smo to uvijek djelali, ali pitam se, zašto još ne postoji HN-App za iPad? To bi riješilo i problematiku poštom, ka čudakrat skodob po vikendu doprimi Hrvatske novine. A to je na zadnje isto jedan uzrok, zašto ljudi otpovidaju novine.

 

Ali sigurno je i ljudi, ki nisu sadržajem zadovoljni. Tim i slišim ja. A zašto kanim o tomu pisati, što mi se ne vidi? Kad piše koncu spomenutoga komentara, da premalo ljudi piše i kritički. Ali ja ne kanim samo pisati, što mi se ne vidi i što ja ne držim za potribno, nego ja i kanim razložiti zašto sam toga mišljenja. To je onda konstruktivna kritika, ka (morebit) ima i smisla. 

 

Pitam se na primjer, koliko ljudi zaista želji biti „rado i na hrvatskom jeziku informirano“ o tema, o ki pišu i austrijske novine. Informaciju, ka nije aktualna (tajednik nikako ne more biti tako aktualan kao dnevnik), još jednoč čitati na gradišćanskohrvatskom jeziku je zaista luksus. Sam P. T. je pisao, da je tomu u prispodobi s drugimi večinskimi novinami premalo. Je još zaista toliko štiteljev, ki samo razumu „po-našu-hrvatski“, za ke je ovo jedina mogućnost, da znaju što se giba na svitu? Nadalje: Onim, ki se tužu da je premalo vjerskoga preporučam štivo katoličanske crikve Crikveni Glasnik — osam stranic vjerskoga sadržaja na gradišćanskohrvatskom jeziku. 

 

A je zaista tako, da je premalo znanstvenih člankov i razmatranj na „višem nivou“? U prispodobi broju štiteljev tih člankov je zapravo jako čuda sadržaja, nekim ljudem sigurno prečuda. Još nije cijeli narod dospio stupiti svojom slikom u rubriku „akademske novosti“, a zvana toga nije svaki, ki ima titulu automatično i intelektualac. 

 

Ako je za prinos o manjinskomu zakonu na nimškom(!) jeziku mjesta i se dospi o neki temi dva, tri put pisati cijelu stranicu, a za izvješćaj koncerta ili prirebe u hrvatskom selu tri tajedne dugo ne, onda se ne smimo čuditi, ako ljudi otpovidaju novine. 

 

Za medijsko pokrivanje priredbe je najbolje, ako je čim bliža Pandrofu ili Beču. O bečanski priredba, posebno u Hrvatskomu centru, se jako čuda piše, iako ju je posjetila samo šakica ljudi. Za članke o priredba, ka su dalje u „pampi“ se moraju ljudi sami skrbiti. Ovi ljudi se zaista pitaju, za što plaćaju.

Na zadnje, ne smi P. Tyran zaboraviti, da je on obraz Hrvatskih novin. Morem samo govoriti za sebe, ali za mene je velika razlika, jeli je on kod jedne priredbe nazoči ili ne. Hrvatske novine su institucija gradišćanskih Hrvatov i nazočnost najpoznatijega reprezentanta posebno časti svaku priredbu. Njegova osobna nazočnost je za me indikator za to, da Hrvatske novine cijenu jednu priredbu. Lipo je, ako nekad od P. Tyrana čitam, kako super je onde bilo, kade sam bio i ja, i ne samo, kako super je bilo negdje drugdje. 

 

Ja neznam, je li je ovo to „ča bi ljudi zaista rado čitali“. Znati ćemo onda, ako se „u najkraćem vrimenu zbusne boj“. Ja zato pišem, kad rado kritično pišem, nekad i provokativno. Ali moje glavno uredničtvo Novoga glasa me je naučilo, da je u našoj sceni teško i skoro nemoguće provocirati ili barem koga potresti. 

 

Jednu želju ipak imam: Ako se odlučite, da ovo publicirate, onda prosim, da ništa ne skratite, i ne komentiraš (jer jedno znam sigurno reći: Zbog komentiranja mojega bivšega pisma je dost ljudi u Pinkovcu glasno premišljavalo da odjavu Hrvatske novine). Morebit je zaista još negdje jedan motiviran autor, ili autorica, ki/ka će kao odgovor ovomu članku nešto publicirati u Hrvatski novina. Morebit još i negdo, ki ne veli, da ja ne smim o jednoj temi pisati, samo kad nisam dost dugo na svitu. 

S poštivanjem prinosa P. Tyrana našemu narodu.

(Matthias Wagner, Pinkovac)

 

Evo, tim smo uslišili i poštivali želju autora ovoga čitalačkoga pisma. Ali samo za bolje razumivanje triba reći da je M. Wagner novi potpredsjednik Hrvatskoga akademskoga kluba sa sidišćem u Hrvatskom centru u Beču i da je uredio hakovski časopis Novi glas, ki se je u zadnji broji posebno posvetio jezičnomu pitanju. Uza to je M. Wagner jako angažiran u Hrvatskom kulturnom društvu, pred svim na jugu Gradišća.

(uredn.)