Ovo je povidajka o starici na Badnjak. Od sada ćemo ju zvati babicom, uprav tako, kako se je ona sama nazivala, kad se je pominala sama sa sobom. Iako nije imala unuke, činilo joj se je, da je to šikan naziv za ženu nje starosti.

Povidajku počinjemo na Badnjak ujutro, kad se je dignula iz stelje, da bi započela svoj dnevni posao. Još u svojoj maloj stelji se je polako izravnala, da ne bi prejako opteretila bolne kosti: U zimski miseci su očevidno bile posebno ćutljive na hladno vrime. Bilo je ledeno u hižici. I još malo plasajući oganj u peći to nije mogao polipšati. Činilo joj se je, da su joj se noge prik noći bile smrznule. Premda su joj oči bile trudne, mogla je viditi, da su se palci dotikali drivenoga tla, iako nije ćutila ni palce ni tlo.

Veljek je htila ponovno rasplamsati skoro čisto ugašeni oganj, da bi sebe i hižicu stoplila. Ali najprije je htila izmoliti jutarnju molitvu. To se je kot mala divičica bila naučila i otada bila pridržala. Svejedno koliko zadać je po danu morala izvršiti ili kako čemerno joj je kod ustajanja išlo, razgovor s Bogom nije smio zbog toga trpiti. Posebno ne na Badnjak. Ča je točno molila toga jutra, ne moremo reći. To je mala božanska tajna. Ona nije glasno molila, ali nje Otac na nebi je mogao čuti, ča je svojim srcem rekla, iako pri tom nije gibala svoje usnice. Toga si je bila sigurna. Ona je samo pobožno sklopila ruke i zatvorila oči kot da bi htila poslušati, ča joj Bog veli. Ča lipoga je moralo biti, ar se je posmihovala, kad je molitvu završila dobro premišljenim znakom križa.

Brza i marljiva kot je bila se je onda potrudila iznova rasplamsati oganj. Nje male, škure oči su od radosti zabliskale, kad su se pokazali prvi plameni. Izraz nje lica je bio tako živ, da se je moglo misliti, da se vidi nekad mladu divojku u njoj. Plameni su se zrcalili u nje oči, ke su se črljeno-orandžasto svitile. Polakoje oganj počeo pucketati i babica se je zadovoljno odvrnula od peći. Njoj nisu bile potribne božićne jačke, dokle je čula ugodno pucketanje u pozadini. Onda se je ćutila jako smireno.

Stoprv sada je pogledala kroz oblok i je tihim veseljem zagledala, da je nje jučer još pusti vrt bio pokrt bijelim snigom. I još uvijek je padao snig. Ne jako, nego pojedine, jako velike pahuljice su kot bator padale s neba. Babica je ljubila snig. Čim je padao snig, mrzlina joj već nije pačila. Imala je onda ćut, da ju snig pokira kot meki samitni pokrivač. Najednoč je sve izgledalo tako mirno, pomislila je babica.

Odmah je htila pojti van, da bi pomela snig s uske staze, ka je od nje stana peljala do ceste. Čim se je bila opravila, zela je u ruku malu metlu, ku je sama bila svezala od brizovih kitov. Posao je brzo bio opravljen, ar premda je snig bio prilično mokar, se je ipak dao lako mesti. Babica je konačno postavila metlu na stran i je pogledala, ruke u pirajuću kuk, prema nebu: Bijele pahuljice su se neočekano brzo približavale nje očima i su postajale sve veće i impozantnije, prije nego su naglo skrsnule. Začarana je stala na mjestu i se je dala posipati snigom. Opet je bila ovde. Divojka iz prošlosti. Sada su postojali samo još ona, snig i nebo.

Polako je snig prestajao padati, dokle babica po nekom vrimenu uopće već nije vidila pahuljice. Sada se je ogledala. Vladao je neobičan mir, ki je bio obuhvatio cijelu okolicu. To je po sniganju uvijek tako bilo. Babica se je tomu svako ljeto iznova čudila. Bilo joj je nerazumljivo, kako je najednoč bilo tako mirno nastalo.

Na mah joj je došlo napamet, kako je kot mala divičica uvijek bila napravljala andjele u snigu: Na zemlji ležeći je najprvo bila gibala ruke, da bi andjelu napravila kreljute. Onda su slijedile noge, da bi andjeo dostao i odgovarajuću haljinu. Bi li to i sada još znala? Nastala je nemirna pri toj misli i čula je svoje srce tucati do ušiju. Pri tom ju nije brigalo, bi li to bilo primireno nje starosti. Ona je jur uvijek bila djelaja, ča se je njoj činilo pravilnim i nije premišljavala o tom, ča bi drugi ljudi mogli misliti. Čuda već je premišljavala o tom, bi li bila u stanju, da se po toj akciji opet stane. Po kratkom premišljavanju zaufala se je u svoje stare kosti i dragoga Boga. Polako je prignula koljena i se je pažljivo legla na hrbat. Najprvo je ruke i noge gibala samo neodlučno, onda sve sigurnije i brže. Konačno su ju gibanje i spominki na ditinstvo tako razveselili, da je andjela oblikovala čuda duže nego potribno. Tako dugo, dokle joj je sfalila sapa. U istu dob puhtajući se smijuć ostala je ležati i je gledala u bijelo nebo. Je li ju je dragi Bog bio vidio?

Polako se je opet počela dizati. Najprvo na koljena, onda na jednu nogu i onda na drugu. Procedura je dugo durala, s jedne strane zbog nje starosti, a s druge strane nije htila zničiti svoju umjetninu. Po nekom vrimenu je opet stala na noga. Jako zadovoljna je bila, kad je pogledala u snig: Pravi andjeo joj je bio pred nogami.

Polako joj je nastalo hladno. I mokra je bila. Prošla je opet u svoj mali stan i je sebe i svoje rublje sušila kod peći. Zatim je htila i speći pecivo. Samo jednu vrstu. Medenjake. Kot svako ljeto. Okus medenjakov zapravo nije imala tako rado. Ali božićna duha medenjakov, ka je kod pečenja ispunila cijeli stan, je bila božanstvena. I tako kot svako ljeto se je htila pripraviti na božićne posjetitelje, kim je htila ponuditi pecivo. Ona ali jur čuda ljet već nije bila imala posjet na Badnjak. Babica je kumaj imala obitelj, ni muža ni dice, a i prijateljice nikad nisu bile dio nje žitka.Jur uvijek je bila sama živila.Ne namjerno, nego to je jednostavnotako bilo došlo. Uvijekje bila jako mirna, jur kotmala divičica. Uvijek je bilatribala puno vrimena za sebe,da bi se smirila. Većina ljudi uselu to nikad nije bila razumila.Nigdor joj to nije bio u obraz rekao, ali ćutila je, da su se ljudi o njoj pominali. To joj ali nije pačilo. Živila je svoj život sama i to joj se je vidilo. Samo na Badnjak je bila osamljena. Ćutila je, naime, da ov dan nije stvoren za samoću. Zato je nastala malo tužna, kad je gledala medenjake u peći, kako su se pekli. Vjerojatno bi je i ljetos morala sama pojisti.

Kad su se medenjaki bili i spekli, počela je babica svako ljetnim božićnim čišćenjem. Htila je imati lipo na Badnjak, iako je bila sama. Tako je mela, žuljila i čistila, dokle se je stan svitio i se je vani poškurivalo, tako da je po opravljanju posla bilo vrime, da se otpravi k maši. Brzo si je obukla svoje svetačno rublje i si je uredila bijele vlase. Nje vlasi su bili skoro tako bijeli kot snig vani, pomislila je s posmihom na obrazu. Brzo je postavila sviću u laternu i se je otpravila k seoskoj crikvi. Čisto pobožna je nastala, kad je vidila snig, ki se je krisio u sjaju laterne. Kot jezero malih dijamantov. Božja služba je bila lipa i svetačna. Crikveni zbor je jačio andjeoskimi glasi najlipše božićne jačke. Kad su po svetoj maši svi još kratko stali pred crikvom i si medjusobno željili blažene svetke, približila se je najednoč jedna druga stara žena našoj babici. Ove dvi su koč bile skupa išle u školu, su se ali kasnije bile zgubile iz vida. Sada su se razgovarale tako veselo, kot da bi se jučer bile zadnji put vidile.

Našoj babici se je činilo, da je ovo dobra prilika, da pozove svoju staru vršnjakinju k sebi, da bi skupa svečevale Božić. „Ja sam kod tebe.“ Ovimi riči se je stara poznanica okrenula i jur je bila skrsnula u škuroj zimskoj noći. Babica se je kratko čudila kratkomu i neobičnomu odgovoru. Malo čudno joj se je to činilo, ali nije dalje o tom premišljavala. U svojem dugom životu je jur bila čuda neobičnih stvari doživila. S vrimenom se je bila naviknula, da žitku i njegovim posebnošćam nije davala preveć pažnje. Ona se je jednostavno veselila, da ljetos nije tribala Božić sama svečevati.

Kad je došla domom, s ljubavlju je prostrla stol i postavila medenjake na stol. Onda se je sjela u svoj naslonjač pred pećom, da bi čekala pohodnicu. Pri tom je molila očenaše kot svaki dan. Najprvo jedan. Onda još jedan. I treći. Dokle je molila četvrtu krunicu trećega očenaša, je zaspala. Sanjala je o andjeli, pahuljica i medenjaki. Kad se je opet probudila, činilo joj se je, da je bila ure dugo spala. Ali kad je prošla kroz hižu, još uvijek nigdir nije bilo pohodnice. Vjerojatno si je stara poznanica bila drugačije premislila. Imala je obitelj, unuke – zašto bi ada Božić uprav svečevala s babicom? Ludo joj se je sada činilo, da se je bila ufala, da će ju pohoditi. Ali u istom hipcu je potuketalo na vrata. Puna ufanja i uzbudjenja je prošla k vratam, da je otvori. Jako se je čudila, kad pred njom nije stala stara poznanica, nego nepoznati dičak. „Smim nutar dojti?“ Presenećeno je odgovorila tim, da je pustila dičaka mimo, ki je odmah prošao u toplu hižu. Dokle se je još sabirala, sprohodila ga je k stolu i mu je ponudila stolac. Sjeli su se i nastalo je jako mirno. Konačno je naša babica od zbunjenosti počela kušati medenjake i je je ponudila i dičaku, ki je je s velikim veseljem i još većim apetitom počeo jisti. Tako su obadva tiho jili. Babici su se medenjaki na jednoč nevjerojatnodobro račili. Čisto mirno su sidili i uživali pecivo, dokle ga već nije bilo. Sada su svojim tijelam morali dati počinuti. Po nekom vrimenu je babica – na početku još malo nešikano – počela razgovor s dičakom. Najprvo su se pominali o medenjaki, onda o svi mogući drugi pecivi. Potom o svetki općenito i posebno o Božiću. I o snigu su se pominali, a konačno i o Bogu. Na kraju su obadva još i počeli jačiti najlipše božićne jačke: Babica je zajačivala, a dičak je jačio drugi glas. Kot u nebu se je sada ćutila. „Znaš, mislila sam, da ću ove Božiće opet biti sama.“ Kot po sebi razumljivo je dičaku došlo prik usnic: „Mer sam ti rekao, da sam kod tebe.“ Mislila je pri sebi, da joj to nikad nije bio rekao. Ali nije imala čuda vrimena za premišljavanje, ar se je dičak jur bio stao. Sprohodila ga je još do vrat i oni su se srdačno oprostili. Naša babica je još neko vrime gledala za dičakom i je svojom malom laternom svitila u blistajuću noć. Najednoč je vidila, da andjela, koga je bila napravila u snigu, već nije bilo. Kratko je premišljavala. Onda se je opet pojavio posmih na nje obrazu. I nje male škure oči su počele bliskati od radosti.

Zimska povidajka, napisana od braće Valentine i Juliana Himmelbauera iz Pinkovca

Kategorije