subota, 24 studeni, 2012 - 12:36
Za ljude je nepoželjno uz većinski jezik govoriti i manjinski jezik, ako to većina stanovničtva ne odobrava. U zemlji, u koj stanovničtvo prihvaća, da ljudi pripadaju već kulturam, i u koj se to ne gleda kot problem ili stigma, se more razviti zdrav, većslojan identitet. Ljudi, ki su se od malih nog naučili govoriti već jezikov, akceptiraju ljude s drugom kulturnom i jezičnom pozadinom. Oni se ne ćutu napadjeni od onih, ki participiraju u već kulturov. Sporazumivanje med narodi bazira na većjezičnosti, a ne na jednojezičnosti.
Iako se kulture isprepliću, je moguće da si neka manjina obdrži vlašću kulturu, a država jezičnu mnogovrsnost. U mnogi regija svita je praksa stabilna većjezičnost. Pritom je realitet nadregionalna lingua franca s mnogobrojnimi lokalnimi jeziki. Lingua franca je jezik, koga svi razumu, danas je to na priliku engleski ili španjolski. Na europskoj razini se sa sloganom „Europa regijov“ misli na to, da i male jezične zajednice, meda ke slišu i Gradišćanski Hrvati, ostanu intaktne. Većjezičnost se podupira tako, da se dica prvo nauču pisati i čitati u materinskom jeziku. Stoprv kasnije se neka podučava u većinskom jeziku. U tom su si složni stručnjaki. Jezična prava je uz mnoge druge internacionalne organizacije fiksirao i Unesco u Barceloni 1996. ljeta. Nažalost je uobičajena praksa, da se velje sprvine počne podučavati u jeziku većinskoga naroda. To u gradišćanskohrvatskom okviru nije drugačije i ima fatalne posljedice. Naša dica se u škola ne nauču gradišćanskohrvatski tako, da moru dostojno komunicirati.
Uprvom redu ovisi o politički i socio-ekonomski okolnosti, je li će si manjina jezik očuvati ili ga napustiti. Manjinska društva i pojedinci imaju malo uticaja na to. Ipak postoju različne mogućnosti, da se ugroženi jeziki očuvaju ili barem dokumentiraju. Jezik more opstati samo, ako to kanu i njegovi govorniki. U tom slučaju ćedu ga dalje dati svojoj dici. Ali to je obično samo onda slučaj, ako jezik ima odredjen prestiž. To znači, da se mora poboljšati ugled jezika.
Ako je neki jezik priznat, ako raste interes za učnju toga jezika, ako se ravnopravno tretira u prispodobi s većinskim jezikom, ako postoji i mogućnost hasnovati ta jezik u javnosti, ako je ta jezik fiksiran u pismu, ako za njega postoji gramatika i rječnik, onda to pridonaša boljoj reputaciji jezika. A pak jur stupa na plan njegovanje jezika s kritičnim ocjenjivanjem jezičnoga izražavanja u teksti, recimo u novina i na radiju i televiziji. Ali to je druga velika tema.
(Agnjica Schuster)
(Autorica članka na Sveučilišću u Beču piše tezu na sociolingvističku temu.)