Pisao sam jednoč o tom, da se mora duhovnik sve već baviti s Bogom dobrote i ovu Božju dobrotu glasiti svitu. Ali kad ga pita mladenac, ča mu je činiti, da zadobene život vječni, on mu odgovori: Drži zapovidi!
I majka ditetu ne govori u savršenoj ljubavi prema Bogu i ljudem, nego počne sa zapovidi i zabranom: To i to učini, a to i to nesmiš činiti! Ne moremo se ponašati kao dite, ko misli, da će mi majka oprostiti. Da oprostit će ti, ali ukarat će te i reći ti: da mi toga ne činiš!
Budite sveti znači biti pravi človik, iskren, istinit, pun ljubavi prema Bogu i ljudem, to je svetost. Svetac je najnormalniji človik, ako nije najnormalniji, onda nije ni svet. Ča će reći jedan otac ili majka takovomu ditetu, ko se ne ponavlja i nek samo uvijek za oprošćenje mora prositi.
Ku korist ćedu imat od ovakovoga diteta? A mi smo dužni jedan drugoga ljubiti i to iz svega srca, a ne morebit jedan drugoga iz svega srca oduravati i dalje grišiti.
Kad govorimo o Božjoj milosrdnosti i dobroti, ne moremo zamučati našu dužnost, da se čim prvo odrečemo griha i svake himbenosti, da postanemo polako ali sigurno sve bolji i na koncu savršeni, sveti.
U ovom evandjelju čitamo, kako je pozvao Jezuš jednoga, da ga nasljedjuje. Ov ga prosi, da mu dopusti, da ide domon i da pokopa svojega oca. A Jezuš mu veli: „Pusti, neka mrtvi pokopaju mrtvo svoje, a ti poj i nazvišćavaj kraljevstvo Božje!“
Ne nek milosrdnost Božju čekati, nego nasljedovati Jezuša pod svaku cijenu i zeti na se svoj križ i tako ga nasljedovati. Ne nek biti s njim na Kananskom veselju, nego i na križnom putu, Kalvariji. Drugi je htio pojti domon, da zbogom dā svojim, prvo nek Jezuša nasljeduje. Ni to mu nije dopustio, nego rekao mu je, da on ki je položio svoju ruku, već neka se ne ogleda najzad. Donašati sad, ali ne nek sad pokore, nego i sad dobrote, ljubavi, žrtva, aldov za druge, ča Jezuš nije ovako činio?
Bog je dobar, milosrdan, dugostrpljiv, ali zato, da se poboljšamo, da se odvratimo od griha i k njemu obrnemo, i da sad donesemo. To je konačni cil Božje milosrdosti.