Gdo bi si mislio, da će centralna i glavna tema hakovskoga DANA MLADINE opet biti folklor? Tim se je HAK vrnuo na izvorišće ove svoje najveće priredbe — pravoda uvijek u suradnji s dotičnim selom i folklornim, omladinskim, nogometnim, ognjogasnim itd. društvom u tom selu.

Dokle su ranije hakovske generacije svom silom kanile dojti kraj od folklora i postaviti imidž gradišćanskih Hrvatov na druge temelje, sada su se najmladji narašćaji vrnuli u krilo hrvatskoga folklora. Iz krila zabavne muzike se ionako nikada nisu ni kanili ni mogli odaljiti. Bilo to svim pravo ili ne: hrvatski folklor je naš najjači brend, u tom smo u Gradišću najjači,a ča je očito: mladina je na hrvatskom jeziku najjača u folkloru. Od toga se nije ni mogla ni kanila osamostaliti, bilo gdo je glasno i jasno prodikovao da već ne kanu danas drugi, pred svim većinski narod, asociraju pred svim s tamburom i u svojoj narodnoj nošnji.

Očito je, da su se i naprednije mladje glave pred svim i u oči ovoga DANA MLADINE bavile pitanjem, kako dalje u folkloru ako jur ima tako važnu funkciju, ako igra tako dominantnu ulogu u kulturnom životu gradišćanskih Hrvatov. Potribne su nam, da kako profesionalne strukture u folkloru — i kod tamburašev i plesačev i u peljačtvu folklornih društav (citat s diskusije o folkloru na podiju u Stinjaki; © Matthias Wagner, ki se iz svojega službovanja kao tajnik u Hrvatskom kulturnom društvu u Gradišću sigurno još spominje na hakadeovu inicijativu TANAGH-a [Tamburaškoga notnoga arhiva] ča bi se isto moglo smatrati nekim korakom profesionalizacije pred svim u folkloru). Kako ne! Profesionalizacija nam je bez sumlje potribna u svi područji. U tamburanju i u folkloru uopće smo spoznali, da ona društva najveć prosperiraju i dižu svoju kvalitetu, kako se iz čistoga amaterizma ide u neku vrstu profesionalizacije, barem tako se dirigente i peljače „importira“ recimo iz Hrvatske i je plaća, da se koreografe plaća i da se tim more potribovati i odredjena kvaliteta.

Koliko je to neka vrsta unificiranje folklora i med gradišćanskimi Hrvati je opravdano pitanje i zapravo još nimamo odgovora na to. S „importom“ vrhunskih zborovodjov, aranžerov, koreografov i znamda vrijeda i režiserov ćemo izgubiti autentičnost, posebnosti svakoga pojedinoga sela. Jer radi se o profesionalci, ki su to naučili i ki djelaju po odredjenoj šemi, po znanstveni spoznaji i razradjeni kriteriji.

Ali nije li činjenca, da se ta autentičnost ionako strašnom brzinom zgublja? A s njom i jezik! Smo li u stanju stvoriti sami sebi „Hrvatsku školu folklora“ za tamburaše, plesače, peljače? Je li to opće potribno? Nisu li nam „importi“ garanti za očuvanje jezika i na višoj razini?

Kategorije