Nadarena študentica filozofije, Madeleine Delbrel, je s 20-imi ljeti doživila mističan preokret. Odlučila je, posvetiti svoj žitak Bogu. Ali nije stupila u kloštar, nego je nastala socijalna djelačica. S nekimi družicami je djelovala u komunističkom varošu djelačev, u francuskom Ivryju. Onde je živila žitak ubogoga človika prez svakih privilegijov: „Mi smo pozvani pojednostaviti, ča je na nami komplicirano.“ Uz svoj socijalni angažman je bila i književnica.

Delbrel je realizirala, kako siromašan je človik modernoga časa: „Človik je prikovan na svoje djelo, ko se ne zgleda na vrime, ko je človiku potribno za sebe.“ Danas mnogi ljudi nimaju vrimena za počivak u Bogu i za molitvu.

Ipak se more najti modus, kako integrirati Boga u svoj žitak. To moru biti riči iz Biblije, mini-molitve, ke svisno sprogovaramo, dokle recimo čekamo pred kasom u supermarktu, dokle taremo prah u spavaćoj sobi ili kosimo travu na vrtu: „Gospodin moj i Bog moj; Sve je moguće onomu, ki vjeruje; Gospodin je pastir moj; Aleluja.“ Delbrel je pisala poetskim jezikom punim metaforov: „Pozivam vas, slušati, Edithu Piaf, kako jači ljubavni hvalospjev. Vječnost i Bog nje glasom nastaju razumljivi i puni smisla.“ Mnoge jačke bi nam mogle biti molitva. Isplati se poslušati pažljivo šlagere! Isplati se, počinuti u Bogu.