U nekoj ruskoj enciklopediji stoji, da je bablje ljeto perioda, kad si starice na suncu još moru stepliti svo­je kosti. I zaistinu temperatura m­o­re zlisti ča do 30 Celzijevih stupnjev. Peri­oda teploga i sunča­no­ga vri­mena du­ra od sredine ruj­na do konca lis­to­pada. Onda je dane ili tajedne dugo li­po vrime sko­ro prez vjetra. Ali noći su ve­dre i hladne. Takovo vrime je moguće zbog jednakih tem­peraturov zemlje i vode.

Naziv bablje ljeto polazi od tanke paučine, ka lebdi zrakom za vrime lipih jesen­skih dani. U protuliću i ljetu nije paučinov, samo na jesen. Paučina spominja na sijede vlase babov, staric, i zato se ova perioda zove bab­lje ljeto. Lingvisti nisu potpuno su­gla­s­ni oko porijekla izraza. Neki mislu da rič baba simbolizira višku kot simbol čega, ča nije normalno, nego je naopak. Po jednoj od teorijov se je ime ove pojave izvelo iz naziva za konce paučine, kimi mladi pa­u­ki na jesen jedru kroz zrak. U većini slav­skih jezikov su to „bapske vlasi“. U narodnom vjerova­nju je bablje ljeto perio­da, kad su se novačile, regruti­rale viške, a paučina, ka lebdi kroz zrak su njevi vlasi. Na­rod je mislio da je paučina pre­divo (Gespinst) vilenjakov, patuljkov ili pak Divice Marije. Vjerovalo se je, da će se vrijeda odati divojka, koj se je leteća paučina uplela u vlase. A značilo je to jednostavno sri­ću, kad je paučina človiku doletila u vlase. 

U Bugarskoj velu babljemu ljetu cigansko ljeto, u Am­e­riki Indian summer, a na nim­škom jeziku Altweibersommer. To ime Nimci hasnuju od 1800. ljeta. Prlje se je protuli­će zvalo junger Weibersommer, a jesen alter Weibersommer. Staronimška rič weiben nima posla sa ženom, nego znači pre­sti ili tkati paučinu, „weben“. 

Zač u­pr­a­vo na je­sen leb­du zrakom pa­­učine? Nad teplim tlom se po danu razvi­ja lak vjetrić. Nje­ga ishasnuju mla­di pauki, da je na njevoj paučini odnese u višinu, da bi lebdili zrakom i si iskali revir i mjesto za prezimovanje. Po hladni noći se na paučina stvaraju kapljice rose, ke bliskaju na jutarnjem suncu kot na koncu nadenuti biseri. Fajni surkasti konci su ljude spominjali na vlase starih žen i kot su vjerovali mitologiji, su mislili da vi­du životne konce, ke su stare božice sudbine splele s bijelimi vlasi. Na mnogi područji si ljudi mislili, da je Divica Marija začetnica tih svilnih koncev. I tako se je govorilo o Marijinom ljetu, o Marijini kon­ci, o Marijinoj svili i o Marijini vlasi.
(Agnjica Schuster)