Petar Rosandić je prilikom prvoga hakovskoga večera u Hrvatskom centru predavao o SOS Balkanskoj ruti, ka pruža migrantom na bosansko-hrvatskoj granici pomoć.
Beč – Pred kih 20 ljudi na mezzaninu u Hrvatskom centru pokaže Petar Rosandić četvrtak, 8. januara slike i povida o sudbina ljudi, ki na bosansko-hrvatskoj granici kraj gradića Bihaća pokušavaju dojti u „Europu”. Put je pogibelan, pelja kroz loze, brige i rijeke, a kad je granična policija ulovi, je čuda puti silno vraćaju na bosansku stran.
Pushback se to zove u stručnom jeziku, stranica borderviolence.eu skuplja slučaje nasilja, povida Rosandić. Utemeljitelj organizacije SOS Balkanska ruta (SOS Balkanroute) je osnovao ovu austrijsku pomoćnu organizaciju, ar je vidio, strašno stanje biguncev, ki su po propagiranom zatvaranju Balkanske rute, ostali u Bosni i Hercegovini.
Rosandić je hakovcem predstavio organizaciju, ka pokušava suradjivati s lokalnim stanovničtvom. Lokalni ljudi da znaju najbolje kako komunicirati s lokalnimi upravami i ljudi, a istovrimeno kani organizacija stvoriti u Europskoj uniji i konkretno u Austriji svist o stanju ljudi nedaleko od Austrije, ali ipak zvana granic Europske unije. Zato su nedavno postavili i grobne kamene, da bi vidljivo dokazali na žrtve rute.
Hakovci su mogli u otvorenoj rundi postavljati pitanja i izraziti svoje mišljenje, a Oskar Rupp je za sve nazočne pekao ćevape za dobrovoljni dar.
Ukupno je HAK mogao ov večer sabirati 300,– € za organizaciju SOS Balkanska ruta.
Petar Rosandić u razgovoru
HN: Ča je težišće djelovanja SOS Balkanska ruta?
Petar Rosandić: Težišće je, da opskrbimo ljude, ke su vraćene od hrvatske policije u Bosnu i Hercegovinu. Naš cilj je, da je opskrbimo sa svim ča tribaju za preživljavanje kako na putu tako i u povratku, jer se vraćaju čuda puti prez prateži, prez cipelov, bez svega ča pothitno tribaju i da im pokažemo, da postoju ljudi, ki se zanimaju za ljude i ki ne prihvaćaju ča se tamo dogadja jur ljeta dugo i ča je postalo kronično. A s druge strani pokušavamo stvoriti interakciju lokalnoga civilnoga društva s migranti i s austrijskim društvom i organzacijami.
HN: Ča su trenutno najveći iza-zovi?
Rosandić: Najveći izazov ostaje človičja nevolja, ka je prouzročena političkimi okolnosti. Rado govorim o individualni sudbina, jer danas svidočimo o dehumanizaciji, kade nam se stalno govori o broji, stalno se pokušava stvoriti neka paranoija kroz broje i kroz scenarije prijetnji, a u stvari se ne govori o ti ljudi. Gdo su ti ljudi? Ča su? Zač su na bigu? Kakove su njihove nevolje? Kakova je njihova situacija? Što su njihove želje i snovi? Mi ne moremo odmaknuti ovu človičju nepravdu, ali mi moremo barem malo ugasiti ta oganj. Mi smo zapravo ognjogasci ognja, koga nikad ne moremo ugasiti skroz.
HN: Ča vam kot organizaciji najveć triba?
Rosandić: Naravno uvijek najveć potribni su pinezi, to je neupitno, ali u današnje vrime ne moru svi dati pinez i sve manje ljudi more dati pinez i zato su bitne te akcije skupljanja, ke organiziramo u Austriji. To je ujedno mogućnost participiranja za one, ki ne moru dati pineze, ali morebit imaju neke funkcionirajuće cipele, ča već ne moru obući i ča je nadalje dostojno človiku i ča sasvim konkretno pomaže nekomu na putu u tom paklu Balkanske rute i to je onda pomoć. A treća pomoć je naravno da stvaramo zajedno svist i zato organiziramo ta silna putovanja sa studentskimi organizacijami, sa sindikatom i načinjamo izložbe (npr. Challenging borders u sklopu Wienwoche), tako da je stvaranje svisti na koncu dana isto tako bitno kot humanitarno djelo.
TG