Jedan od najplodnijih suvrimenih „štoričarov“ ali prije svega pjesnikov, Anton „Tonči“ Leopold nas je ostavio. Bog mu je darovao dug žitak sa skoro spunjenih 93 ljeta. A ipak čuda prekratko, da bi mogao sve izreći i napisati, ča se je nakupilo u njegovoj duši i njegovom umu a takaj i znatno prekratko, da bi zaista vridnovali njegovo značenje. Triba mu hvaliti za našu književnost ali pred svim na daru za čuvanje, bilježenje i arhiviranje našega jezika, ki je dijelom jur nestao, ali ga imamo još u arhivi, u knjiga na vrpca i na nosači zvuka.
Anton Leopold je kao pjesnik dospio i u daleki svit. S prijevodom nekih njegovih pjesmic u zbirki »Ptići i slavuji/Hawks and Nightingales« je prekoraknuo granice, medju svoje obljubljene Frakanave, opjevanoga Gradišća i je zašao ča do daleke Amerike. Nova, trojezična zbirka suvrimenoga gradišćanskohrvatskoga pjesničtva (naravno i s Leopoldovimi pjesmicami) se upravo završava i će izajti u okviru svečevanja 100 ljet Austrijskoga PEN-a. S »Leopold-maratonom« 2008. ljeta i dodjelom kulturne nagrade Hrvatskoga centra u Beču a pred svim i za njegovo književno stvaralačtvo postavili smo mu spomenik, ki mnogi stoprv tribaju otkriti ili se ga tribaju ponovo spomenuti i ponovo pronajti. I u duploj CD-jki, ka je izašla prilikom »Leopold-maratona«, ili u brojni njegovi rukupisni zbirka a svakako i u svoji knjiga i časopisi, kade su njegove pjesmice obavjljene kroz 75 ljet. Prvu svoju pjesmicu je naime napisao 1946. ljeta.
Malo u šali — ali ipak s dibokim značenjem i puno smisla bi se moglo reći, da će se opjevana Frakanava koč u svi iako nek tako malo detalji moći rekonstruirati na temelju Leopoldovih pjesmic. Ali ne samo topografija svoje rodne Frakanave, ku je tako ljubio i koj se je na kraju života opet vratio, nego i ljudi u ovom sridnjogradišćanskom selu ko je rodilo toliko pjesnički i književno nadahnutih ličnosti, ke su toliko kulture, toliko hrvatskoga jezika, hrvatskoga duha i puno svega drugoga dali cijelomu hrvatskomu rodu u Gradišću i daleko prik njegovih uskih zemaljskih i državnih granic.
A gdo će ubuduće koč analizirati podrobnije Leopoldov hrvatski jezik, će u njemu najti nevjerojatnu riznicu, bogatstvo riči i izrazov, o ki najveći broj nas niti već ima pojma niti je već ne pozna. A ako si gdo bude naložio trud, da točnije pročešlja Leopoldove ljubavne i erotične pjesmice, će se suočiti s jezikom, u kom se je sve izražavalo i opisivalo u — metafora, slika. Sve se je reklo i sve se je (tada) razumilo — a ništ se nije tako izrazilo da bi bilo nepristojno, prosto ili vulgarno. S Tončijem Leopoldom pokapamo i hrvatski jezik njegove dobe, ki nam postaje sve tudjim. Morebit ćemo ga koč opet otkriti. Ali za to bi se svit tribao opet preminiti!