Kakova koincidencija – Beč 1850. i 2022. ljeta, 172 ljeta kašnje. Beč u 1850. ljetu: Bečkim izborom štokavice za standardni jezik Južnih Slavenov (Vuk Karadžić, Jernej Kopitar i njevih sljedbenikov balkanske politike Bečkoga dvora) i radikalnom aplikacijom iste od Ljudevita Gaja, ova ilirizma – uz odbacivanje čakavice i kajkavice, ča mu je Miroslav Krleža zamirio – kao i daljnjim djelovanjem hrvatskih vukovcev stvorene su razdjelnice u hrvatskom jeziku. A sada, 172 ljeta kasnije, opet iz Beča, ali s čisto drugom namjerom, vratila se je u Hrvatsku čakavica, stara skoro 500 ljet i još puno starija. Čakavica, ka je povodom 32. Croatiae redivivae ljetos došla u Selca na otoku Braču na pjesničku manifestaciju „ča-kaj-što“.

Radi se o „gradišćanskoj“ odnosno nekada „zapadnougarskoj” pak i prostorno, geografski, još puno široj čakavici, zapravo svagdir onde, kade danas živu gradišćanski Hrvati, dakle i u Beču, i kade je ova naša čakavica norma. Dakle o našem jeziku, ki si išće mjesto u cjelokupnom hrvatskom jezičnom korpusu.

Poštivajući naravno i kajkavicu i staru i novu štokavicu (ka nima blage veze s našimi južnogradišćanskimi Štoji, mi željimo ostati pri našoj čakavici i-/e-/i(j)ekavici). A upravo pri ovoj slavnoj manifestaciji Croatia rediviva u Selca na Braču nam se potvrdjuje i ohrabreni smo u tom, da nastavimo u našoj gradišćanskohrvatskoj čakavici – naravno iz sve potribne modernizacije, pred svim i u leksiki, dakle kod (modernih i novih) riči. To nas pravoda ne spričava, da učimo i se po mogućnosti i čim bolje naučimo i standardnu novoštokokavštinu.

Današnji gradišćanski i nekadašnji zapadnougarski Hrvati su svenek imali svoj književni jezik, iako je vrhunac naše nabožne književnosti bio u kasnom baroku krajem 18. i početkom 19. stoljeća – jer druge zapravo nije ni bilo kod nas u zapadnoj Ugarskoj – uvijek smo imali književni jezik na čakavskoj osnovici i uvijek smo ta naš jezik zvali hrvatskim.
Naši književniki a u novije i sve već i jače književnice su pisale i pišu ne samo na svojem seoskom idiomu, nego pred svim i na današnjoj jezičnoj normi otkada imamo gradišćanskohrvatski rječnik (1982. i 1994. a pak i „veliku gramatiku“). Ali sve već njih se pokušava ti i tamo i u hrvatskoj stadnardnoj varijanti – ka pravoda temelji na novoštokavštini. Ovo pravoda ovisi i o jezičnoj kompetenciji govoračev i govoračic i spisateljev i spisateljic. A ta je kod naših ljudi očigledno sve slabija i slabija.

Pjesnička smotra Croatia rediviva ča-kaj-što u Selca na Braču na svaki način je pokazala da se ne tribamo ćutiti zapostavljeni na našom čakavicom, da je ona dio „trojedne naravi hrvatskoga jezika“!