Dušobrižničtvo je osebujno u času koronapandemije važan stup duhovničkoga i svećeničkoga posla. U željezanskoj Bolnici milosrdne braće je za ovu posebnu službu, med drugi suradniki, prik dvoja ljeta dugo jur nadležan i farnik rektor Joško Kuzmić.

Po 19 ljet u pastoralnom djelu u farski savjeti Željezanske biškupije je svećenik i dušobrižnik Joško Kuzmić u 2015. ljetu bio pozvan u službu Hrvatske sekcije, kašnije Hrvatskoga vikarijata i GLASNIKA u Željezno. U isti čas je preuzeo i poziciju rektora kapele doma sv. Martina, najvećem staračkom domu biškupije, peljan od CARITASA, s 93 mjesta i je povjeren s dušobrižničtvom u domu Gradišćanskoga zavoda za pomoć (Burgenländisches Hilfswerk) u Željeznu.

Prvoga septembra 2019. ljeta je Joško Kuzmić onda dostao novi veliki izazov: dušobrižničtvo u Bolnici milosrdne braće. Skupa s paterom Ignatius Bindu Hembrom iz Bangladesha, stoji on 24 ure, dan i noć, kot dušobrižnik na želju pacijentov odnosno po dogovoru s obitelji na raspolaganje. U dušobrižničtvu bolnice milosrdne braće, ka je prošlo ljeto svečevala 260. obljetnicu, postoji ali zvana toga i pastoralno vijeće, čiji tīm se sastoji ali od još već ljudi, i je odgovorno za oblikovanje bolničkoga dušobrižničtva u toku crikvenoga ljeta. Na čelu toga stoji prior milosrdne braće, a uz dušobrižnike su i časne sestre, bolničarke/bolničari i vračiteljice/vračitelji dio vijeća. Ukupno 13 časnih sestar je zaposleno u bolnici, od ke pripadaju dvime sestram Božanskoga otkupitelja i 11, rodom iz Indije, djelaju kot bolničarke na štacija bolnice. One naime pripadaju sestram Svetoga Jožefa i Charity sisters („Milosrdne sestre“).

Pokidob pripada bolnica redovničtvu Milosrdne braće, čiji utemeljitelj je bio sv. Ivan od Boga, je svakidašnji duhovni program važna točka. Uz svoje dušobrižničke zadaće je Joško Kuzmić ada i odgovoran za dnevne sv. maše, molitve i časoslove. Ali je glavni cilj dušobrižničtva i crikvene službe u bolnici odnosno starački domi, da se naslanja na nalog Jezuša Kristuša s posebnom pažljivošćom i ćuti na bolesnike, starje ljude, njeve obitelji ali i s pogledom na personal, ki ovim ljudem služi i je profesionalno podvara.

Kroz stalni društveni razvitak se minjaju izazivanja i potriboće na medicinu, njegovanje, podvaranje, organizaciju a osebito i na dušobrižničtvo. „Samo skupno djelovanje med profesionalni različiti područji omogućuje plodnost služenja“— je rekao rektor Joško Kuzmić. Važno je pri tom i geslo sv. Ivana od Boga, utemeljitelja redovničtva: Dobro činiti, i je dobro učiniti. Toga se rektor Joško Kuzmić pokusi držati: „Trilogija mojega života glasi: Najprije sam človik s ćuti i srcem. Onda sam kršćan s mnogimi na svitu. Konačno sam svećenik: Sada za starce i nemočne, bolesnike, stare i mlade u službi života. Kultura života, svakoga života, bilo ke vjere i narodnosti je veliko bogatsvo. Mi kršćani željimo, da si ovu kulturu života, sa svimi ljudi dilimo. Svaki človičji život je jedinstven, jednokratan i neponovljiv. Zato, predstavlja (život) neprocjenivu vridnost.“

Uprav svoj 25. jubilej svećeničkoga života, koga je pred kratkim slavio, je dobra prilika da se od boli i duševnih kot i tjelovnih ranov subraće daje ganuti; posebno i od onih ljudi, ki već ne najdu nikakove medicinske ili druge pomoći, tako Kuzmić. „Ovo meni darovano vrime, usred mojega svećeničkoga žitka moram ostvariti sućutom u konkretni čini: U ljubavi i milosrdnosti, tjelovni i duhovnimi — u čini solidarnosti i skrbi za betežne stare i mlade, osebujne ali za naše starce.“ Biti ovde za bolesnike i starce je jedna od najvećih zadać dušobrižnika. To sadržava ali različne aspekte i male, ali zato značajne, čine: gledati je, poslušati je, razgovarati i moliti s njimi ali i mučati pred njimi.

Najvažnija služba je ali naravno dodiljenje svetih sakramentov — ovde posebno sakrament bolesničkoga pomazanja pred operacijami, porodi ili u času smrti. Zvana toga je dušobrižnik velik sprohodnik u nošenju dijagnozov — predsvim onkoloških — i sprohodnik pred, pri i po zadnjoj uri bolesnika i njegovih bližnjih. „Doživljavam da je konačno vjera kod mnogih temeljena i glavna podrška i batrenje“, je istaknuo rektor Joško Kuzmić.

Osebujno sada u času koronapandemije se je dušobrižničtvo u bolnici moralo suočiti s novimi izazovi. Pobadnuti pacijente i starce je naime važan dio zadaćev dušobrižnikov. Ov čin je sada ali prepovidan. Posebno teško je to i za dodiljenje sakramenta bolesničkoga pomazanja, kade se dotaknu čelo i ruke. „Jako mi fali dati i pružiti bolesnikom ruku. Posredovati im znake človičje nježnosti, kod na primjer pogladiti je. Oni svi ćutu ča nam je za čas prepovidano, i da nam je najlipše uzeto. Prez ljubavi ne moremo ništa na svitu živiti i obstati, človik najmanje.“, je rekao rektor JoškoKuzmić. Trenutno se zvanatoga opaža da su uprav kroz koronapandemiju dušobrižniki još već traženi, i još već potribni duhovni sprohodniki i spohodnice. „Razgovori, sakramenti i batrenje daju ufanje u ovoj strahovitoj pandemiji, ka je uhvatila cijeli svit. Nažalost sada i mnoge mlade ljude.“ Pri svojoj službi je dušobrižnik imao jur čuda posla s gradišćanskimi Hrvaticami i Hrvati i na COVID-štacija, ki su bili na putu ozdravljanja ali mnogi su nažalost i umrli.

Posebno važan na ovom području je materinski jezik, odnosno gradišćanskohrvatski jezik. Kot gradišćanskohrvatski svećenik mu je sastanak s drugimi pripadniki naše narodne grupe svenek jur bila velika čast. Mnogim jur godi samo ako čuju glas rektora Joška Kuzmića i hrvatski jezik. „U bolnici je važno imati dobro srce, ispustiti ku tu dobru rič i pozdrav na materinskom jeziku.“, zna Joško Kuzmić iz iskustva. Je li on jedini gradišćanskohrvatski dušbrožnik u  Željeznu ne zna. I dr. Jandre Karall je naime bio duga ljeta dušobrižnik u bortanskoj bolnici, a i u želježanskoj Bolnici milosrdne braće se najdu u povjesti druge gradišćanske Hrvatice i Hrvati. Tako na primjer i rodjakinje Joška Kuzmića, časne sestre Valdemara i Gertruda Bucolić — jedna od njih i bolničarka pri operaciji.

Tako različiti i mnogovrsni kot su zadaće u dušobrižničtvu, su i doživljaji u toku ovoga posla. Za rekora Joška Kuzmića su pred svim porodi i srićni pogledi pacijentov, ki su na putu ozdravljenja, jako posebni. Ali i svečevanja svetih sakramentov moru biti ganutljivi i srićni doživljaji — tako je rektor Kuzmić smio biti nazočan pri hižnom jubileju na bolesničkoj stelji. Lipo je za dušobrižnika zvana toga, ako gradišćanskohrvatski bolesniki jur čekaju na njega i na razgovor na materinskom jeziku.

„Važno je zanimanje i skrb za potriboće i stiske današnjega človika, da ostavimo slijede kot dušbrižnik u srcu ljudi. Lipo mi je imati udio na bogatstvu i iskustvu života“, veli rektor Joško Kuzmić o svojem djelovanju, „Ja sam uz mnoge druge sluga Crikve — sada u ovoj jako potribnoj kategorijalnoj službi.“ Najlipša zadaća mu je dan za danom pojti i poiskate vjernike i bolesnike i stupiti u razgovor s snjimi, ali i s ljudi, ki su se od Crikve odaljili ili su druge vjere.

Sa svojom strašću za ovu službu i sa svjom ćuti i razumivanjem za ljude i njeve potriboće, daje rektor Joško Kuzmić bolesnikom i starcem čas, ufanje i batrenje. Uprav to, ča si u ovom času najveć želju.