U mnogi usti, bolje rečeno na jeziku i usnica su nedalekoj u prošlosti bili riči kako social media, podcast ili uz ostalo i e-book i e-novine. A moguće Vam je jur u oči palo ili u čekaonici kod vračitelj/ice (pred svim i zubara/ ice), u prazniki ili odmoru na plaži ili u odjelu u vlaku, kupe-u: to čitanje na ekranu laptopa ili ipada je relativno brzo došlo opet izvan mode. Kako puno novoga i modernoga, trendsetteri su se odmah poslužili ovih novotarijov i su svojim bližnjim pred cijelim svitom pokazali, kako su moderni i otvoreni prema novomu.

Kako su nas još nedavno pokušavali uvjeriti istražitelji trenda i javnoga mnijenja (to su oni ki zapravo svenek grišu i se varaju) kao i bogi feljtona (oni ki su i su opijani i omamljeni i od vlastitoga sjaja) ki su prorokovali, da su tiskanice, pred svim i da su knjige i novine jučerašnji posli i nažalost sentimentalne uspomene i da samo polje za scrolanje za elektronski sastavljene slove ima budućnost.

Kako su se ovi nek varali! Knjige, nikada nisu nestale. Vinilne gramofonske ploče nažalost jesu – ali se opet vraćaju. Knjiga je ostala, jer u njoj ima stranic po ki se more listati. Novine su ostale, jer u nji se more čitati, i dvakrat i trikrat, i more se arhivirati i more se reagirati – i jadati i veseliti i odbiti i odobriti ča je pisano, tiskano, črno na bijelom. Knjiga se i zato rado čita kad se more dušati, kad se more držati u ruka, kad se moru napraviti uha u stranice, kad ima odredjenu težinu i se more i metnuti pod podglavaču. Kako knjiga tako i novine se čitaju i zato, kad smo jur dost časa prebavili pred ekranom – i računalnom, kompjutorskom ili televizijskom.

A ča ćemo sada? Kako ćemo sve ove epigine virtualnoga svita opet vrnuti na cestu analogije, dakle stvarnoga, opipljivoga i razumljivijega svita? Triba se pravoda koristiti ovih zbočnih virtualnih cest, tribamo se i po nji voziti i se poslužiti svim tim, pravoda i po sebi razumljivo čim pametnije i djelotvornije. Triba se naravno korisiti i tik-toka i svega toga ča nam u najkraćem vrimenu i u najkraćem nek mogućem obliku posreduje nam važne i potribne sadržaje. I onda kada je u ti novi mediji već kada jur jedna rečenica predužička. Ali pri tom triba udovoljiti i vlastite intelektualne zahtjeve, to znači da i malo već, u najboljem slučaju i čuda već doznajemo o tom ča nas zanima ili o tom od čega u nami stoprv temeljitija informacija budja zanimanje i znatiželju.

A ča se tiče čuvanja jezika najbolji oblik učenja, širenja i črvršćenja je pisani, tiskani, štampani oblik slov, riči i rečenic. Pred svim je tako i kod manjinskih jezikov, tim pravoda i kod našega hrvatskoga jezika – bilo u koj seoskoj ili regionalnoj varijanti – ako ga ne govorimo ni čitamo ćemo ga zasigurno izgubiti!