Prvi bigunci iz Ukrajine su vrijeda 100 dan u Gradišću. Put kroz Ukrajinu je bio već puti duži nego prijevoz u novi smješćaj. Za mnoge je pri tom Gradišće bilo ča sasvim nepoznatoga.

Natalija (32) je bila jedna od prvih ka je došla iz krizne regije gradišćanskim Hrvatom. Ona je došla iz juga Kijiva, kade ne živi direktno u gradu, nego jur u jače seoskoj strukturi. Ova regija je bila pred svim u prvi dani konflikta stalno bombardirana.

Na 24. februar, dan ulaska ruske vojske na teritorij Ukrajine, probudu Nataliju nepoznati zvuki. Da će dojti do konflikta se je najavljivalo jur nekoliko dan prije u ukrajinski medija, nigdor ali nije znao točno vrime niti u kom obliku. Sada je bilo tako daleko i Natalija je s nje mužom tokom dvih ur zapokala kufere, da bi mogli friško pobignuti, ako bi vojska došla pogibelno blizu. Ideja je bila projti jače u zapad, kade je vjerojatno sigurnije.

Negvišan put na nepoznati cilj

Onde ali nima niti prijateljev niti familije a tako i ne mjesto za boravak. Poslodavatelj nje mame, ka djela isto u bankovom sektoru u jednom internacionalnom poduzeću, je pokusio prik drugih suradnikov i uredov u inozemstvu najti smješćaj izvan Ukrajine, ča se je i ugodalo.
Tako je po jednom tajednu boja Natalije muž odvezao svoju ženu i dite, kot i punicu na Ukrajinsko-Slovačku granicu. Za ovih oko 850 kilometarov su pravali dva dane. Oni bigunci ki su putovali vlakom su još duglje putovali, i to samo unutar Ukrajine.

Volonterci su pri tom podupirali u koliko je bilo moguće. To su bili na jednu stran samo informacije, kamo pojti, kade se ča dostane, itd. a na drugu stran jilo i pilo odnosno teke jer koncu februara/početku marca je bila još zima.

Kad su došli na ukrajinsko-slovačku granicu, ko su iskali za jednu noć mjesto, da se moru spočinuti pred daljnjim putem, ali svi hoteli i smješćaji u zapadu Ukrajine su bili zauzeti. Srićom su našli privatnike, ki su je za jednu noć smjestili.

Kroz Slovačku su se vozili onda busom u Bratislavu, Natalije muž ali nije mogao s njimi, jer je bila mobilizacija u cijeloj Ukrajini. Stoprv tokom puta su dočuli kamo ćedu zaistinu dojti. Na oko 1.300 kilometarov dužičkom bigu su imali samo najosnovnije stvari sobom. Med tim i rodjendanski dar za sina Sašu, ki je nastao četire tokom biga.

Sada je s nje mamom i sinom smješćena kod obitelji Encinger u Devinskom Novom Selu. Stoprv kad su došli u njev novi smješćaj, se je mogao Natalije sin igrati sa svojim rodjendanskim darom, policajskim vozilom iz LEGO-a.

Poslovno za nju nije došlo do veće promjene. Jur u času pandemije je djelala iz doma, a to sada nastavlja, ali ne iz Kijiva nego iz Devinskoga Novoga Sela. Privatno se je zato čuda ča minjalo. Sada živi najednoč sa svojom mamom i sinom u jednoj sobi, a s domaćini upotribi skupa druge prostorije kot su to kupaonica ili kuhinja. U medjuvrimenu postoji rutina i tako se živi medjusobno ali i do neke mjere odvojeno. Kuha se odvojeno, a isto tako i svaka familija sidi na drugom stolu. Ako, onda zvečera sidu svi skupa. Mali Saša na drugu stran se igra stalno s dicom familije Encinger. A po danu ide u čuvarnicu u Devinskom Novom Selu.

Fileški i Novoseoski Saša

I u Filežu živi jedan Saša iz Ukrajine, on je jur malo starji. Točno jedan misec po dolasku u Filež je svečevao svoj sedmi rodjendan. On je sa svojom malom sestrom, mamom i dvimi staramaterami smješćen kod Feliksa Kirchknopfa. Mali Saša ide u osnovnu školu u Filežu, kade se uči osnovne stvari, jer prvi problem je jur način pisanja slovov. U Ukrajini se naime piše vrstom cirilice.

Na razliku od Natalije ima Saše obitelj već mjesta, tako živu odvojeno od vlasnika stana s vlašćim ulazom, kupaonicom i kuhinjom. Na dvoru se redovito vidu i u vrkljacu kade je Saše staramat posadila i zasijala. Feliks Kirchknopf se je jur zaran javio, da bi naprik zeo bigunce, tako kod i 510 drugih Gradišćancev. Ukupno stoji oko 650 smješćajev na raspolaganje, ki su podiljeni na privatnike, OSG stane, ponudu Caritasa i Zemlje Gradišće. Nadalje stoji još 21 hitni kvartir na raspolaganje za kih 2.900 ljudi. Ovi se do sada još nisu pravali, i ćedu se stoprv u krajnjem slučaju aktivirati, tako odgovorni od Zemlje Gradišće.

Za dodiljenje Ukrajincev na ova mjesta postoji poseban ured za koordiniranje. Kad dojde bus, koga Zemlja Gradišće organizira, na slovačko-ukrajinsku ili madjarsko-ukrajinsku granicu, javi uredu koliko ljudi je u busu i stoprv onda se dodili adekvatni smješćaj. Prilično svaki tajedan se vozi jedan bus.

U slučaju Feliksa Kirchknopfa je to malo duglje duralo, i on je mislio da uopće nikoga neće dostati. Nego najednoč su se javili od Zemlje Gradišće, da imaju koga. 29. aprila je ada došao Saša s obiteljom u Filež. Dovezli su je s malim busom bez daljnjih informacijov. Slijedilo je onda prijavljene na fileškoj općini, ča je potribno da bi bili Ukrajinci osigurani.

Dokle Natalija i nje mama dostaju nadalje plaću i su u tom pogledu financijelno neodvisni, je kod Saše drugačija situacija. Kot čuvarničarka odnosno učiteljica ne moru putem Home-offica nastaviti svoje djelo u Ukrajini. Za nje su pinezi od Zemlje Gradišće važni.

Osiguranje od Gradišća

Po uspješnoj registraciji dostaju Ukrajinci od Zemlje Gradišće osnovnu opskrbu u obliku od podupiranja za stanarinu kot i za opskrbu hranom. Za stanarinu je to misečno 128,- eurov na pojedinu osobu odnosno duplo kod obiteljskoga saveza.

Za hranu iznaša misečno podupiranje 213,- eurov za odrasloga odnosno 96,- za dite. Ove pineze dostaju bigunci od iznajmitelja, pred svim zbog laglje administracije, jer pristup na vlašći ukrajinski konto nije svenek moguć. Feliks Kirchknopf je ove pineze dostao po prilično misec dan stoprv.

Fileški Saša nije iz Kijiva, nego iz istoka Ukrajine iz bližine Harkiva, onde kada sada vlada najveći boj. Kad je pri razgovoru došlo do odaljenoga, malo glasnijega – za nas normalnoga – zvuka je Saše mamu odmah trgnulo.

Oni su se otpravili prema zapadu, kada je situacija nastala prepogibelna. Onde su je volonterci smjestili u bus s kim su došli isto na ukrajinsko-slovačku granicu. Od onde su putovali direktno s busom u Austriju.

Koncu maja je živilo 1.846 progonjenih Ukrajincev na području Gradišća.

Komunikacija s Ukrajinom

U ti prvi dani ruske invazije se je Natalija stalno informirala o situaciji i prik službenih webstranic, ali i posebnih grupov na socijalni mriža, kade se uglavnom koristi Viber i Telegram. U početnoj fazi je imala u noći postavno svaku uru budilicu, da more pogledati kakova je aktualna situacija, kako blizu je ruska vojska.

S nje mužem, ki živi nadalje u njevom stanu u jugu Kijiva je svaki dan u kontaktu. Barem jutro pošalje jedan drugomu poruku, kot znak da su živi.

Slično valja i za obitelj u Filežu. Putem Vibera su u kontaktu s muži ki su morali ostati u Ukrajini, kade još dugo nije mirno.

Oni ki su ostali u Ukrajini prebavu čuda časa u pivnica odnosno štacija podzemnice. Samo za kuhanje odnosno sanitarne potriboće se ide ponajzad u svoje prostorije u neboderu. Prevelika je pogibel zbog ruskih raketov.

Kanada kot cilj biga

Sasvim drugačija je bila situacija za tri ukrajinske penzioniste ki su imali kot cilj Kanadu, kade živu njeva dica.

Za ondešnji boravak su pravali vizu, na ku su morali čekati. Tako su iskali privrimeni boravak u Beču. U jednom zbog home-offica manje korišćenom stanu su bili, ne kot predvidjeno dva tajedne nego skoro jedan i pol miseca. Zbog velikoga zanimanja je došlo do čekanja na vize, pred svim se je ispostavilo da su oni ki su kašnje pitali i friže dostali.

Po uspješnom dodiljenju su svi tri odletili u Kanadu, kade ćedu i vjerojatno ostati.

Jezični izazov za obadvi strani

I ako je Ukrajinski jezik slavski jezik, s u razlike prema hrvatskomu dosta velike. Laglje je jur sa Slovačkim, a još laglje je ako se zna ruski. Znanje nimškoga ili engleskoga je dosta slabo. Tako je na primjer komunikacija s penzionisti ki su bili u Beču bižala prik kćere u Kanadi, ka je znala engleski.

Zemlja Gradišće je za bolje razumivanje i pomoć priredila telefonski broj (057/600-1041), kade se more svaki djelatni dan od 13.00 do 19.00 nazvati i po ukrajinsku upitati. Iako se prem jezičnih poteškoć najde svenek rješenje i dojde do dogovora, su već ke stvari za Ukrajince teško za razumiti. Tako na primjer da se more voda piti direktno iz vodovoda.

Povratak u Ukrajinu

Svi su si mislili da će se brzo riješiti konflikt. U medjuvrimenu se vojuje jur duglje od 100 dan, prez vidućega kraja. Mjesto bitkov se koncentrira aktualno u regiji Donbas, ipak Ruska napadje i druge regije putem raketov. „Ti se nikada ne ćutiš sigurno, jer neznaš ča čuješ, kakova pogibelj je to i kako najbolje reagirati”, tako Natalija prik toga straha koga je imala prilično poldrug misec i u Devinskom Novom Selu. Još zato se je i odlučila, da tako friško nekani opet ponajzad, pred svim i u pogledu na četveroljetnoga sina, ki se ovde more prez pogibelji vani igrati, odnosno uopće pojt van iz stana na cestu. I ako sada znamda izgleda sigurnije u nje regiji, ko je automatski odredjen stres ovde, jer svaki čas more dojti do napada.

Kad se vrnu Ukrajinci, će biti sigurno čuda lipih spominkov, ali u „Knjopa” stanu ćedu zasadjene rože i mlado drivo na vrtu svenek spominjati na ukrajinske goste.

Slike