Hakovci su priredili kviz i takozvani krug perspektivov o južnogradišćanskoj situaciji. Pod peljanjem Filipa Jandrišića su sudioniki diskutirali o situaciji gradišćanskih Hrvatov.

BEČ – U četvrtak, 1. junija, je Hrvatski akademski klub posvetio zadnji hakovski večer u ljetnom semestru različnim perspektivam. Grupa mladih iz južnoga Gradišća je pod naslovom „POV – Perspektive iz juga“ pozvala na kviz i krug o različni perspektiva u gradišćanskohrvatskoj zajednici.

Mladi bi rekli, da sam biased, da sam malo pristrana ili neobjektivna, jer sam uz Jelenu i Luku Gašpar i Filipa Jandrišića sama sudjelivala u organizaciji ovoga hakovskoga večera. Ada malo promatranje iz samo jedne perspektive.

Hakovci su ljetos u januaru u Mjenovu imali klauzuru, kada su dogovorili sve hakovske večere. Med drugim su onda i fiksirali zadnji, ki se je sada održao. Prethodili su tomu kako-tako nam neugodni razgovori o tom, da na npr. Stinjaki već nigdor ne zna hrvatski, razgovori o tom, kako to već nisu Hrvati (Hrvatice u tom svitu inako ne postoju) i spodobne teme.

Istina je, da je jezična situacija sigurno čemernija nego u drugi dijeli Gradišća. Ali mi – ja, ka ovde piše i svi drugi, ki su bili uključeni u ov hakovski večer i ga (po prvi) pohodili – postojimo. Mi smo ovde. I mi smo Hrvatice i Hrvati. A to bi se tribalo i zrcaliti u djelovanju naših društav i u glavi nas svih, ki kanimo biti aktivni.

To je kako-tako bila ishodišna točka ovoga večera. Ali kako to oblikovati? Kako pokazati na nepravičnosti ili na nejednakosti prez da kažeš prstom na druge? Diskusija unajpr je bila dužička i za naše uvjete prilično emocionalna. Rješenje smo mislili našli u malom kvizu kot uvod, a potom u moderiranom takozvanom krugu perspektivov.

Kade živi zapravo koliko Hrvatov? A koliko procentov sadržaja u mediji ispada na ke regije? A u ki regija održavaju naša nadregionalna društva koliko priredab? Pogledali smo si cenzus od 2001. ljeta i druge štatistike od Statistik Austrije, brojili smo prinose na visti.orf.at i u emisiji Dobar dan Hrvati u zadnji dvi miseci i iskali u ANNO, koliko puti je ko selo spomenuto u Hrvatski novina.

Neke stvari su začudili sudionike kviza, neki rezultati su im bili jasni. Drugi dio je peljao Filip Jandrišić. Pinkovčan djela na zdravstvenom polju i mislio je, da bi se ovakova metoda iz zdravstva mogla koristiti i za (nezdrave) veze i odnose med gradišćanskimi Hrvati. Kih 30 ljudi je došlo na hakovski večer pod imenom POV – perspektive iz juga, rijetko za hakovske večere je bilo već od dvih trećin iz južnih, gradišćanskohrvatskih regijov. Point of view – ada točka pogleda: Za te je prosio Filip Jandrišić, ča da dobro funkcionira u suradnji, ča je sudionikom lipo itd. Odgovori na to je bilo čuda, iako je ljudem čuda teže spalo pisati o pozitivni stvari nego o negativni. Čuda zanimljiviji za nas su zato bili odgovori, ča ne funkcionira, kade vidu zapreke itd.

U medjuvrimenu se je pridružilo par starih hakovcev, kako bi rekli. Oni su se primarno smijali, da sve to ča današnju mladinu trapi, je je onda davno isto jur trapilo. Ne znam, kako na to reagirati. Triba svaka generacija pretrpiti iste faze, da se more dalje razvijati, da more za sebe otkriti spoznanja ili se nije ugodalo, stvoriti uvjete za mladje generacije gradišćanskih Hrvatic i Hrvatov? Vjerojatno mišavina svega toga. Primarno važno je, da su sudioniki bili voljni, diskutirati skoro tri ure o problemi, uzroki i mogući rješenji.

Moderator Jandrišić je uz pomoć drugih sortirao reakcije. Najveć odgovorov se je ticalo jezika: Ili odnosu standardnoga i gradišćanskohrvatskoga jezika, ili odnosu različnih regionalnih varijantov i njevih vridnosti. Još i pojam jezični diktat je već puti spao. Diskusija o jeziku je zapravo pokazala, da je jezično pitanje, iako davno riješeno, med mladjom generacijom još uvijek nije potpuno primljeno.

Jedna sudionica se je javila, da joj ide na živce, da ju ljudi uvijek spitkuju, zač se ne svenek po hrvatsku pomina. Razlog? Nekim u publiki je jasno: Strah od izumiranja. To je sigurno svim nazočnim poznato. Dijelom da se to izrazuje još i u veliki emocija. Ali kako zahadjati s tim, da se na svakom kutu ćuti, da nas je sve manje. Primiti kot činjenicu i ipak djelati ili se konkretno pominati o tom, ča to znači osebujno za mladje generacije, kad se jezik i kultura zgublja. To da bi se moglo prispodobiti s klimakrizom i uticaji na životne stvarnosti mladih.

Daljnje velike teme su bile konzervativnost i seksizam, priredbe i mediji da čuda puti nisu zanimljivi za mlade, ar transportiraju konzervativne stave, s kim se mladi već ne moru identificirati. A i predrasude unutar i izvan zajednice da su problem. A za jačanje vezov fali isto infrastruktura, ka bi olakšala suradnju. Večer o perspektiva iz juga se pretvorio u platformu za sve to, ča se mladim ne vidi, ali kade bi imali svoje mišljenje. Jandrišić je na koncu poručio HAK-u: „Mogli bi to koč opet dilati.“

Tereza Grandić