Inicijativa za sinokoše (Wieseninitiative) išće za novi projekt kumove za jabuke. Zato ti oni daruju dva male cipe jedne vrsti jabuk. 100 vrsti imaju. Med njimi i jedna zanimljiva jabuka Zelenika.

100 ljet – 100 stabalj

Inicijativa za sinokoše se je osnovala pred kih deset ljet sa ciljem, očuvati stare sadovnike i promovirati znanje o tom prostoru s neprocjenjivom šarolikošću.

U medjuvrimenu se je društvo proširilo. Nudjaju tečaje za cipljenje driv, za košenje kosom i produciraju domća simena kitic, ke rastu na takovoj šarolikoj sinokoši.

Inicijativa za sinokoše si je isto nakanila projekt u vezi s 100. obljetnicom Gradišća. Njihovo geslo glasi: „100 ljet Gradišće – 100 vrsti jabuk za Gradišće“. Ova malo čudna ideja se temelji na činjenici, da je u Gradišću poznato već neg 300 vrsti jabuk. Većina tih jabuk je u knjiga opisana, drugi manji dio se sastoji od regionalnih vrsti, ke su vjerojatno koč kada iz simena nikle i ke su se onda cipljenjem u jednoj regiji razmnožile.

Od tih 300 vrsti se more samo već 61 vrst najti u rasadniki u razmjeru od 200 kilometrov. Ove ostale vrsti se već ne razmnožu i bi se vjerojatno izgubile. Ali društvo si je nešto izmislilo: Zibrali su 100 vrsti, ke su upisali u listu.

Ta lista je s društvom putovala od sajma do sajma i iskala kumove, ke bi uvijek po dvi jabuke posadili, čuvali i dali zainteresiranim ljudem cipe. Mene je lista našla u Fidešu.

Na sajmu pred dvorcem me je pitala žena, ne bi li kanila nastati kuma jednoj vrsti jabuk. Imamo jur dost jabuk doma, odgovorila sam. Ali imamo jako posebne vrste, pogledajte. Dobro, imala sam lazno. Prošla sam krozlistu. Toliko renetov u svi ukusi.

Čuda sam poznala. Ali najednoč čisto na koncu liste, na 99. mjestu, zaobladalo me zanimanje. ZELENIKA. Već informacijov nije bilo. „Celenika“, veli žena. „To je regionalna vrst iz Hrvatskoga Hašaša.“ Već nije morala reći. Jabuka si je mene pokumovala.

Mošunske, pogačome, kiseljače

Kako se zovu jabuke po hrvatsku? To pitanje sam postavila mnogim. A vidila sam, da u sadovni vrti raste šarolika mišavina različnih jezikov. Iz naših stinjačkih vrtov poznam mošunske i cigajnske, znači direktni prijevodi nimškoga Maschanzker oder Zigeunerapfel (danas Roter von Simonffi ili simonffy piros).

Druge daleko poznate vrsti su bili pod uticajem balhorniziranja: Golden Delicious je na Stinjaki nastao delici. Iz drugih sel poznam druge varijante. Zlata parmena je u Štajerskoj i u južnom Gradišću poznata kot Strudler, jer su se te jabuke rado zele za masnice ili kolače, kako se na jugu veli.

Stinjaki su tomu imenu jednostavno dali hrvatski nastavak, da bi se mogao deklinirati, veljek imaš štrudlerove. Slični tip imenovanje si morem predstaviti kod pogačomov, doma u sridnjem Gradišću. U jugoslovenskoj pomologiji iz 1960-ih se ova vrst jabuke zvana toga isto zove po istom fenomenu kolačara.

Neke jabuke su dostale naziv po času, kada su zrele. Tako na primjer rane jabuke ivančica (24. junija je blagdan sv. Ivana Krstitelja, nimški pendant Johannisapfel).

Druga hrvatska imena za jabuke se odnosu na kvalitet jabuk: Kiseljače su rane i jako kisele jabuke. Hrdjauke su žute jabuke s kafeckimi flekami. Ali i ove dvi vrsti ne rastu isključivo u hrvatski seli. Hrvati su si jednostavno izmislili hrvatsko ime, Nimci nimško, a Ugri ugarsko.

Naša Zelenika je drugi slučaj. Kot mi je razložila Brigitte Gergerod Inicijative za sinokoše, postoji ovde samo hrvatsko ime, jer se je ova vrsta u Gradišću samo našla u Hrvatskom Hašašu, eventualno još u susjedski isto koč hrvatski seli Kataleni i u Hobdelci, ali zato onde u skoro svakom vrtu. Vrst je bila obljubljena, a ljudi iz sela su ju cipljenjem donesli u svoje vrte.

Materina zelenika

Brigitte Gerger je bila začudjena, kad sam veljek pogodila farbu jabuk. To ti samo ime uvadi, rekla sam joj. Zelenika se naravno odnosi na zelenu farbu. Dati stvari ime po farbi je čisto normalno. U našem rječniku se moru najti riči zelenjak za vrst žabe i zelenčica za pticu zelenkastoga perja. A i zelje shranja ov korijen u sebi. Sa sufiksom -ika označi ova rič skoro uvijek kakove stvari iz botanike.

U Bosni se ljudi prezivaju Zelenika. U Črnoj Gori postoji selo s ovim imenom. A i široka granična rijeka Drina se je koč u narodu zvala Zelenika, opet po lipoj zelenkastoj farbi.

Drugačije su zelenike trave ili biljke. Zato me je to ime i tako privlačilo. Pamtim malu vrićicu u ladici, kade je moja baba čuvala sva nje simena. Onde je velikimi slovami bilo napisano: MATERINA ZELENIKA.

Ova materina zelenika je bila strašno žuhka salata, prvo svitlo zelena, kasnije škurozelena. Ta se je „ur uvik kod nas posijla“. Sad, kad sam doznala, da zelenika more biti i salata i jabuka, me je zanimalo, ča more još sve biti.

U Slavoniji je ime za mišakinju (Anagallis arvensis), i ta se je mogla koč jisti kot salata. Ali i veće grmlje kot običnu božikovinu (Ilex aquifolium) ili običnu kuriku (Euonymus europaeus) su ljudi u narodu zvali zelenikom.

Prošireno je zelenika isto naziv za šimšir (Buxus sempervirens). U Slavoniji postojii posebna vrst grojza, imenom Zelenika. No najprošireno – po Skokovom etimološkom rječniku i Akademijinom rječniku – je zelenika jabuka. Med ostalim se more onde najti i referenciju u Gradišće.

U Kurelčevoj zbirki jačak se zelenika isto spomene. I iskajući ovu jačku mi je stopr sinulo, da mi je jačka i ime jabuke jur uvik bila pred nosom. Majk Stojšić je ovu stinjačku varijantu popularizirao: Oj jabuka zelenika, otkuda si donešena? Jačka nažalost ne daje odgovor, vjerojatno i zbog toga, jer je jabuka ovde samo simbol. A i farba jabuk označava svoje. Ili je zelenika ili je rumena jabuka.U hrvatskom usmenom pjesničtvu označavaju rumene jabuke zrelost divojke ili junaka za hištvo. Zelene jabuke, medjutim, su simbol nezrelosti, u naricaljka simbolizira još i smrt divojke ili junaka.

Oj jabuka zelenika, otkudasi donešena?

Kako uopće nastaju nove vrsti jabuk. U industriji to funkcionira tako, da se cvijeti jedne vrsti oplodjuju peludom druge vrsti. Jabuka, ka će iz toga cvijeta roditi, izgledat će kot sve druge jabuke toga driva, košćice u njoj nosit će ali drugi genetski code.

Ovo sime se more posijati i novo drivo, rodit će novu vrst. Ta proces dura kih 10 ljet, a vjerojatnost, da će plod biti zanimljiv za človika je niska. Svaki 1000. eksperiment križanja je uspješan.

Ov proces se more ali i dogoditi prez človičje pomoći. Stari ljudi su mogli reći: „Jednu na sime!“ Ako su takove jabuke pale na pod i se razmnožile, mogle su niknuti vrsti, kade se ne zna, ke vrsti su se tote križale. Ako su se plodi ljudem račili, ostala je jabuka u vrtu. I ljudi su si zeli cipe, kimi su cipili svoja driva doma, a tako su dostale jabuke identičnim genetskim codeom u svoje vrte. Tako se more predstaviti razvitak Zelenike iz Hrvatskoga Hašaša.

U Akademijinom rječniku je uvijek rič o jednoj te istoj vrsti, ka je, kot mi je pokazala malo istraživanje po stari knjiga i po googleu, poznata u cijeloj Posavini, bosanskoj i hrvatskoj, Slavoniji i Vojvodini.

Po mjestu, kade se je prvi put zapisala, ima različne varijante,ke su se u različni klimatski okolica različno razvijale. Najpoznatija je Prijedorska Zelenika, postoji i Zelenika Trdika. Opisi su jako slični: Meso da je slatko kiselkasto, jabuka je na početku tvrda, more se dobro čuvati za zimu.

Hašaška vrsta je zimska jabuka sridnje veličine i zelene farbe. Ukus se opisuje kot slatko-kiselo i sočno. Slike izgledaj uskoro iste. To more naravno biti slučaj

.U svojoj mašti si jur predstavljam ča drugo. Kot je jur pisao Petar Jandrišević, su žene iz južnoga Gradišća po zimi prodavale jabuke po cijeloj Slavoniji. Morebit da nisu samo jabuke, nego i cipe sobom zeli iz ovih putovanj. A ime im je jur bilo poznato.

A morebit je zaista autohtona gradišćanskohrvatska vrst jabuke. Onda još bolje. Ja ću na svaki način predložiti, da se sadašnjemu imenu dodaje mjesto: Hašaška zelenika.