Doba je, Gospodine.

Dugo je bilo ljetno vrime.

Vrzi sinj na sunčane ure,

a na lapte vjetre pusti škure.

Zapovi zadnjoj litinji,

da brzo mora zrejati,

dvimi južnijimi dani

ćeš joj se smilovati,

napuniti plod punoćom,

a vino po zadnji put slatkoćom.

Gdo sada nima stana,

neće si ga zgraditi.

Ka je sada sama,

ostat će siditi, virostovati, čitati,

duga pisma pisati

i nemirno po aleja bluditi,

kad se bude htilo lišće vrtiti.