Kazališno društvo Hrvatskoga Židana jur ima za hrptom ovoljetnu kazališnu sezonu, dokle ćedu Petrovišćani  nek na Vazmeni pandiljak doma debitirati sa svojim šalnim igrokazom. Židanci su se jur od oktobra tajedno dvakrat našli na probi da bi 11. februara predstavili svoju premijeru na domaći daska. Komedija nepoznatoga autora, »Miho se mora ženiti!«, u režiji Jadranke Tóth, odonda je prikazan u Koljnofu, Prisiki, Petrovom Selu, Nardi, u Kugi u Velikom Borištofu i ne nazadnje na Undi, 18. marca. To je Židancem bio ujedno zadnji nastup s ovim kazališnim kusićem, kim su obdarili puno gledateljev.

HRV. ŽIDAN — U Ugarskoj med Hrvati, u cijeloj državi, samo u Židanu i Petrovom Selu živi ova lipa tradicija amaterskoga prikazivanja igrokaza na hrvatskom jeziku. Zato smo mi gradišćanski Hrvati na ovom kraju i gizdavi na ove dvi grupe, ke svako ljeto daruju publiki jedan po jedan kusić od dvi ure. Jednostavno je doživljaj i vjerujem da svi mi vik nestrpljenjem čekamo početak svakoga ljeta, kad moremo sjesti u naš teatar, zapucati našim glumcem, nasmijati se i na nekoliko uri zabiti naše tuge, brige i nesriće ke nas trapu. Židanskoj brigadi to je i ovo ljeto opet uspilo ne samo s dobro izabranim kusićem, nego i prelipimi kulisami, šarimi kostimi, a pravoda i odličnom igrom glumcev. Seoski ambijent, jednostavna sudbina poljodjelcev, ljubav med simpatičnimi komedijaši, naravno u kombinaciji ogovaranja, mišanja zločestih kartov, ali i spašavajuće dobronamjernosti u zadnjoj sekundi, svenek je to vridno aplauza, smiha, a kad tad i suze u naši kazališći.

U ovom slučaju najprlje smo svidočeni, kako teško idu dani zapušćenom, ostarjelom paru Mati Mirkoviću (Kristijan Čenar) i družici Pauli (Nóra Pántos). Staračka samoća i gospodarstvo bez blaga znaju jedino batriti samo nostalgične misli iz mladosti tr na najlipše i najbogatije imanje u cijeloj okolici, što je bilo njevo. Sve je to žrtvovano zavolj adoptiranoga sina Ivana, ki studira u Beču za inženjera. Negativac u ovom slučaju je bučnjak, pohlepni susjed Pave Hudobić (Ivan Pántos). On na lukavi način skovanimi plani kani prikzeti od starih imanje obećavajući im za uzvrat idilični život. Medjutim, Marica, Paulinina pozabljena nećakinja (Mirjana Steiner) pokvari Hudobićeve sanje. U prlje tihi i zanemareni stan vrati se veselje i žitak s mladom divojkom, štala se napuni s blagom, dojdu sluge i službenke. Svaku promjenu rado zamu i gazda s gazdaricom. Ali Hudobić nima mira, kao zadnje oružje hiti u igru nutra svojega šuknutoga sina, Mihu (Joško Ravadić), iako i sam jedva vjeruje da će ga moći nagovoriti, pripraviti za ženidbu.

Ova briljantno odigrana scena s dijalogom oca i sina je jedan od vrhuncev ove predstave, človik nije tegnuo suze brisati od silnoga smiha. Koliko je nevjerojatno da će se mlada, vrla Marica zaljubiti u tumastoga Miha, toliko je moguće da će se posvojce Ivan (Petar Horvat) u ovoj seoskoj lipoti najti ženu svojega života. Ali dotad, put pelja prik trnja i kamena, prik laži i teške muke ljubomornosti, ke sve skupa prepričavaju sriću. Hudobić će zaljubljene sa svakorjačkimi izmišljotinami posvadjati, da i budući inženjer a i razočarana divojka kanu nastaviti svoj život, prvi u Beču, a druga kod matere. U manjem ljubavnom vihoru Miho, ipak ispadne mudrim i prepoznaje se, za razliku od oca, dobrota njegovoga srca. On će rješiti pogibeljnu ljubavnu situaciju i spasiti mladence, priznajuć, kako im je njegov otac črnu supu skuhao i da iz laži ništ nije istina. Kad Hudobić najde u Mirkovićevom stanu mlade golube još se i čudi, a skoro ga kaplja kad i njegov sin predstavlja buduću ženu, hakljivu zubraču, službenku Mirkovića, Francu (Marija Kolnhofer). Na kraju ništ drugo ne ostane nek svečevati da još jednoč je pobjedilo dobro nad zloćom.

Svakako moramo istaknuti Ivana Pántosa u glavnoj ulogi, ki se je po dvanajst ljet dugoj pauzi opet vratio na židansku pozornicu. Zavolili smo svaki njegov pokret, njegov zdignuti glas, a i ta pravi židanski izgovor s kim raspolažu još u ovoj grupi Marija Kolnhofer, Jakov Kumanović tr Joško Ravadić. Suprot toga da su još mladi, Kristijan Čenar i Nóra Pántoš jako vjerno su oblikovali stari hižni par.

Svaka čast i hvala ovoj grupi, ka je i ljetos uspjela kroz dvi ure zabavljati, oduševiti i na smih spraviti brojne gledatelje u naši seli. Za što im moramo biti još više zahvalni, to je naša hrvatska rič ka prik nje živi, širi se, brani i gaji i u ovoj jedinstvenoj djelaonici. Ufamo se da će to još činiti duga, duga ljeta!

(tekst i fotografije: Tiho)