Vi ćete koncem ljeta položiti vaše funkcije u Savjetu i u predsjedničtvu HKDC-a. Ako rezimirate Vaše djelovanje, ča je bilo pozitivno, a ča negativno?

Martin Ivančić: Kako dugo imamo lazno? Ako si pogledam, sve štacije, ke smo imali u našem razvitku, moram reći, da je danas sto puti bolje, nego ča je bilo prlje. Na početku smo imali velike poteškoće. Ne samo s djelovanjem, nego i medjusobno. Moja glavna nakana, da sam uopće išao u manjinskis ektor, je bilo to, da me je jadalo i nisam razumio, da se Hrvati med sobom nisu pogadjali. Dakle onda su se jedan drugoga napadali, to je bilo strašno. Meni se nije vidilo, kako se je na priliku SPÖ ponašao u ti pitanji. Ja sam od malenkosti svenek bio Hrvat. U toj sceni sam se pak našao i pitao: „Zač je čemerno, ako se po hrvatsku pominamo?“ Onda sam i razumio, da je to bilo za generaciju mojih starjih socijalno pitanje. Ako si iskao djelo i nisi vladao jezikom, onda si va grabi kopao, drugačije ništ. To sam i Robaku onda rekao: „Fric, časi su se minjali: Prije su naši Hrvati kopali, a Nimac zapovidao. A kad su došli djelači iz Jugoslavije, onda je pak Hrvat nastao tim zapovidnik.“ To je bilo jako veliko minjanje za te ljudi, da su oni sad bili važni. A drugo, ča nisam razumio je, da se je dici predbacivalo, da ne znaju hrvatski. Zato sam se pak priključio HKDC-u. To je onda još bilo mlado društvo i da bilo je mrvu teško, da smo pozitivne projekte počeli, ali počeli smo. A na početku Savjeta se je mislilo u logori. Jedni, ki su bili pod naslovniki tradicionalisti, ki su obdržavali i vidili samo hrvatstvo, a drugi, ki su rekli: „Ča imamo od toga, da se dica moraju učiti jezik, ki nije svoj?“ Do sedamdesetih ljet se je naime podučavalo srpskohrvatski u naši škola. A to ljudi nisu razumili. A to su bile pak ove zgubljene generacije.

Ali ne mislite, da su te zgubljene generacije i bile pod pritiskom politike? Sve ča ste sada povidali, to sam i ja doma čula, ali ja mislim, da se je to onda od politike jako tiralo.

Martin Ivančić: To je bila situacija, kade je svaki kanio imati svoj profil. A profili su išli u ekstremi. Džoni Müller je bio Hrvat i Hrvat i Hrvat, a Robak je rekao: „Mi smo Nimci, mi smo Austrijanci, mi moramo znati nimški.“ Ja poznam sve političare od svih stran, nigdar se nije pominalo o identitetu. Onda je bilo tako: Ako si Hrvat, moraš biti Hrvat. A zač? Zato, kad smo Hrvati. A to je bio jedan oblik nacionalizma, koga nijedan nije razumio. A isto tako nisu razumili: Zač si nećemo hrvatstvo obdržati. Ali to nije išlo u dibinu, to je bilo sve zgora.

Sad ste rekli, da su to prije bile dvi velike fronte, kih danas već nije. Nardnosni savjet je na primjer još uvijek podiljen.

Martin Ivančić: To se mora drugačije pogledati. Onda su bili logori politički motivirani. Svaka stranka si je očekivala, da će se s tim već ili manje ljudi privući. A ljudi, ki su bili na vrhu, ti su si s tim počvrstili, kad je bilo nek malo ljudi, ki su se tim bavili. A još manje u politiki, ki su se bavili tim. To je bio pršonski interes, da je ta polarizacija dugo durala. Prva faza u Savjetu je bila neugodna. Nismo imali nivoa. Kad sam onda nastao predsjednik HKDC-a sam gledao, da najdemo i medjusobno partnere med Hrvati i to nam se je lipo potiho ugodalo. Svi su govorili, ali rezultati nisu bili onde. A to efikasno djelo, to je meni falilo. Da morem konkretno ča na stol vrći. Ovo bi mogli djelati. A onde je počelo tako naticanje med društvi, a to je pozitivno, iako to na van morebit nije tako izgledalo, ali mi smo se s konkretnimi projekti bavili i projekti, ki su bili za dugu dob. Pak je počela diskusija, a to sam ja jako negativno vidio, da smo mi (HKDC) prvu knjigu izdali dvojezično. To je bila knjiga o gradišćanski Hrvati. Hrvatskimi pinezi za nimšku rič — To su mi predbacivali. A ja sam bio i sam danas još osvidočen, ako ja potribujem od većine, da se otvori prema meni i mi pomore, se moram ja isto tako otvoriti, kad ta mora znati, komu pomaže. To je dugo duralo, dokle su se dali drugi osvidočiti, da to ima smisla.

Sad ste nabrojili projekte, kade je išlo za špecijalizaciju. Gradišćanskohrvatska društva nisu jako špecijalizirana. Zač na primjer ne postoji jedno nakladno društvo kot ga i imaju koruški Slovenci, ko se samo špecijalizira na izdavanje knjig i distribuciju.

Martin Ivančić: To je proces, ki dugo dura. To je bilo tako. Svaki nije bio pripravan, da preda projekte, ke zapravo gor nije načinjao. To je bila ta faza, zapravo koncem devedesetih ljet, kad smo si prvi put razdilili projekte. Jedni neka objavljuju za čuvarnice, a drugi neka za škole. To je uglavnom funkcioniralo. Onda se je i čuda za čuvarnice udjelalo. To se nije veliko dogovorilo, ali u praksi se je to tako razvilo. To je bio razvitak, kade smo prepoznali, da ne moremo svi sve djelati.

Vi ste sada praktički 30 ljet glava HKDC-a i do neke mjere i Savjeta, a svi drugi aktivisti uHKDC-u nisu tako poznati. Imate jur nasljednika?

Martin Ivančić: Da.

Kanite nam i reći, ki je to?

Martin Ivančić: Ne. Mi smo se u društvu tako pominali, da ćemo to na tri stupe postaviti. Jedan će najpr stati, to će biti predsjednik i da ćemo imati dvoja odiljenja; školstvo i kulturne aktivnosti. To ćedu onda drugi ljudi djelati, tako da se podili. Ja znam, da ja sada preveć djelam.

Postoji po vašem mišljenju preveć društav?

Martin Ivančić: Ne. Ča ne postoji je još bolja koordinacija. Ali onda se mora svaki otvoriti. Na primjer ta projekt o dijalekti. Sad imamo društva, ka su 40, 50 ljet stara, a takovoga djela nimamo. Nimamo preveć društav, dobro je, ako ima svako selo društvo, ali ta nadregionalna društva su važna. A ta se moraju bolje koordinirati. A to se je i sada počelo. Štampari su svenek bili jedno društvo, ko je imalo jednu zadaću. Ali ta druga društva? Tote se je pak i čuda kopiralo. Kad se je nešto počelo, ča je dobro teklo, su i drugi počeli. A to kopirati i „krasti“, to nije zdravo.

Mislite, da će biti potribna za opstanak društav?

Martin Ivančić: Da. Sad je i već pinez ovde, ali nam ćedu ljudi sfaliti. U društvi i u publiki, ako ne postanemo atraktivniji.

Zač mislite nismo atraktivni?

Martin Ivančić: Ja sam imao jednu divičicu kod mene i sam ju pitao, je li je kod tamburice pak je rekla: „Ne, kad meni je to išlo na suknje, da su se s mojim tovarušem, ki je bio s manom i ki je bio Nimac, svenek po hrvatsku pominali pak je prestao.“ Dakle ta tolerancija. Našim mladim se predbaciva, da ne znaju hrvatski, ali oni nisu sami krivi. To su drugi krivi. Ako se isključivo po hrvatsku pominam, onda isključujem druge. Ako nimam razumivanje zato, da je ta došao iz Beča i se je ovde naselio s roditelji, onda moram tako djelati, da ga pridobim. U tom slučaju je to bilo tako. Morebit to nije svagdir tako, ali čujem to već puti. Sridnja generacija se zgubi. Sad moraš motivirati staristarje, da se oni barem bavu, da ditetu to približu. Dakle to je naš veliki problem. A mi diskutiramo samo o škola i svi drugi, ki su krivi. Da nijedan ne veli roditeljem, zač je ne uču? Mi znamo iz psihologije, da dite do petoga ljeta najde svoj identitet. A ako jezik onde nije uključen, onda je zgubljeno. Meni je to prelaka vježba, da se krivu učitelje. Moramo i nas jako kritično gledati, a toga se mnogi boju. Med ljude pojti, to je naporno i teško pak si moraš čuda poslušati.

Zato je i važno stručnjake pitati.

Martin Ivančić: Da, to vidim sada kod imerzije. To je jako dobro. Ako se jedan dan nek po hrvatsku pominamo, to dica friže akceptiraju nego mislimo. A pedagogi znaju. Ljudi su pravoda različni, ali mi je nemoremo uniformirati. Ali to i odvisi od toga, koliko publike imamo u izobrazbi učiteljev. Nam se još nije ugodalo, da u toj mjeri širimo svist, da su dva jeziki već vridni.

Ke sposobnosti triba predsjednik Savjeta i mora ta uvijek biti od HKD-a ili HKDC-a?

Martin Ivančić: Ne, sigurno ne. Ča je za mene jako dobro, je, da se ne odibere jedna pršona na sve četira ljeta. Ta rotacija je jako važna, kad smo onda prisiljeni, da imamo jednu liniju. Jednoč malo jače na livo, jednoč malo jače na desnu stran. Da imamo jednu liniju, za zakonske mogućnosti, ke imamo, za projekte, znači da imamo elementarne skupne cilje. A to je i osigurano, da se predsjednik odibira i da ne jedna pršona dominira. Ja sam jur 2004. ljeta rekao: „Poslidnji put!“ Mi smo imali jednu jako široku študiju, kade smo 1000 ljudi u Gradišću empirično spitkovali i kade je bilo jako interesantno, da su onda ljudi rekli na pitanje: Gdo zastupa Hrvate najbolje? Mogućnosti su bile: Društva, načelniki pak drugi – 50:50 je izašlo.To naravno ne znači, da ljudi vidu načelnika kot proroka hrvatstva, ali ako je prva ličnost u selu pozitivna, to ljudi onda i ćutu.

Kad se pogledaju projekti, načinjaju pojedine projekte već, adruge opet manje smisla. Ča jeza Vas dobar projekt?

Martin Ivančić: To je sada teško pitanje. Ja bi mogao reći, ki projekt nije potriban. Meni je važno, da će se zaistinu tako realizirati kot stoji u molbi, drugič, da zaistinu ljudi za tim stoju, ki to pak i zastupaju, a tretič, da se vidi i rezultatov. Meni je zaistinu važno, da stoji jezik u centru.

Imate još konačnu želju za budućnost?

Martin Ivančić: Pokidob imam još trideset ljet lazno u svojem žitku si željim, da mi na grobu barem ki veli hrvatsku rič!