Sada je došlo pomazanje tablov (opet) i do Gradišća. Slike, kakove je poznamo iz Koruške su nedilju, 1. marca išle kroz različne kanale i medije – na seoski tablica Štikaprona i Vorištana je hrvatski naziv pomazan, črnim sprejom prekriven. Političari i zastupniki već kih strankov su se veljek javili i izjavili, kako osudjuju ov čin, kako nije mjesta za ovakov vandalizam i ovakove čine u Gradišću. Ali ča nam govori pomazanje seoskih tablic i postupanje s tim, i ča moremo iz toga potencijalno naučiti ili zaključiti?

U kontekstu sociolingvistike, ka istražuje kako su društvo i jezik povezani, je vidljivost ili nevidljivost jezikov jur duži čas važna tema. Pokazalo se, da vidljivost jezika more doprinositi i vitalitetu, korišćenju, i pokazalo se, da odredjene mjere moru jasno uticati na to, da jezik bude prošireniji i vidljiviji, a tim i gledan kao sastavni dio odredjene pokrajine ili regije. Ako bilo gdo dojde na ideju pomazati jezik, to jasno implicira da se gleda ta jezik tudjim, stranim, neadekvatnim i nepripadajućim.

U grafiti-kulturi na primjer – ka djeluje sa spreji isto kao i onim, koga se koristilo na tabla – je pomazanje odredjene poruke jasan znak neprijateljstva i sukoba. U temelju nam to pokazuje da se jezik – hrvatski jezik – ne smatra samorazumljivim, nego nečim, ča bi neki ljudi rado izbrisali. To pokazuje da jezik nima društveni status nečega, ča je po sebi razumljivo, nego se razumi kao odstupanje od ,norme’. Takove stvari se dogadjaju u konteksti, kade se manjinski jeziki i njeva prisutnost stavljaju u pitanje, kade se ne gledaju kao svakidanji, i pokazuje nam da je desetljeća duga marginalizacija jezika u neki glava čvrsto usidrena.

Moglo bi se zeti kao povod preispitati naš stav prema vidljivomu jeziku i kako si krojimo našu ,povijest’ po tom pitanju. Vlada narativ, da je u Gradišću ionako svenek bilo sve mirno, da nije nikada bilo tako napeto kao i u Koruškoj. Mogli bi ov čin zeti kao povod shvatiti da i u Gradišću nije sve bajno i sjajno, nego da su i ovde jeziki strukturalno marginalizirani, i ako na drugi način nego na primjer u Koruškoj. Konflikti i se baviti njimi more čudakrat biti povod za poduhvate i promjene, za potribovanja. Zastupniki i zastupnice, glasi hrvatske narodne grupe bi ov čin mogli koristiti kao povod zeti politiku u odgovornost, da ne ostaje samo pri podupirajući izjava, nego i konkretni mjera za proširenje većjezičnosti.

Viditi hrvatski jezik – kao i druge jezike narodnih grup – bi moralo biti svakidanje i širje, ne samo na seoski tablica, nego u svi mogući konteksti. I ne samo u oni seli, ka se gledaju (još) kao dvojezična, nego širom cijeloga Gradišća. Jezik ne triba biti samo korišćen u kontekstu manjine. U neki europski pokrajina na primjer postoju porezne pobude za korišćenje manjinskih jezikov u ekonomskom kontekstu.

Gluši utopično u Gradišću? Ali bi bilo moguće i bi doprinosilo jačem razumivanju, da je Gradišće kao regija većjezična i da je vidljivost već jezikov ovde po sebi razumljiva, a ne iznimka. Zato bi ali sama regija i politika morala to prihvatiti, a ne samo izjaviti prema manjinam, kad stoju izbori pred vrati.

Katarina Tyran