Ako — s punim pravom i najsrdačnije — čestitamo ORF-u a unutar nje­ga Manjinskoj redakciji a to­č­nije Hrvatskoj redakciji ud­o­maćenoj u stu­diju u Željeznu, onda zapravo čestitamo i s­a­mi sebi. Čestitamo i svim tim, ki su još u 1960-i i 1970-i ljeti vjerovali u uspje­šno dr­u­štveno zalaganje i po­litičku borbu za najprvo radij­ske a kašnje pak i televizijske emisije na hrvatskom jeziku. Naša tadašnja društva su bi­la Hkd, Hak, Hgkd a narav­no i Komitet za prava Gra­diš­ćanskih Hrvatov — tada smo u Hrvatski novina gradišćanski Hrvati pisali još s velikim G (dokle skoro svi ostali s malim g, jer smo kanili pokazati na to da slišu skupa, da su cjelina Hrvati i Hrvatice na austrijskoj, če­škoj, madjarskoj i slovačkoj strani granice; sada kad mn­o­gimi pišu s velikim G i kanu pokazati na posebnu narodnost, morebit još i na poseban hrvatski narod ki s hrvatskim ima malo ili nikakove veze, smo opet prešli na malo g, jer jesmo dio hrvatskoga kor­pusa i naš jezik je hrvatski, ča nikako ne znači da moramo biti hrvatski državljani ili da bi morali podupirati ili trpiti od politike u RH, i neovisno od toga ima li negdo znamda vikendicu na morju ili ne.