Uz problem naoružanja i moderniziranja velike Austro-ugarske vojske najveći je bio problem opskrbiti civilno stanovničtvo i vojsku hranom. Svakako se je na početku mislilo da prednost ima vojska. Austro-ugarsko vojno peljačtvo skupa s Nimškom su bili osvidočeni (bez da bi to kontrolirali bili) velika ugarska ravnica će lako opskrbiti Centralne sile hranom. Jur 1915. ljeta se je ispostavilo da se to ne more ispuniti. Od toga ljeta se počne u krušnu muku mišati kukorična, pisati u NARODNI NOVINA o najlakocjeniji jiliši, o vridnosti pažona i da je svinjsko meso predrago. Austrijski predsjednik ministrov Stürgkh je zbog pitanja prehrane skončan, nije mogao riješiti problem prehrane Cisleithanije.
Ljeta 1916. su se na lifranju hrane pokazale velike vkanjbe u soli, vodi, i sijenu u ko su napokali kamenja, da bude već vagalo. Pojavili su se i recepti, kako načinjati domaći sapun. I za krmu blaga je nastalo kritično. Nije bilo dost bregunde, sijena, slame, zobi i jarca. Nije bilo već nikakovoga importa moguće.