U mnogi europski država su jeziki ugroženi, iako se naizgled poduzimaju mjere protiv njevoga izumiranja. Od cirka 7.000 jezikov na svitu ima samo oko 600 sigurnu budućnost. Zač se neki jezik neka očuva i čuva? Ča izumiranje nije prirodan proces?
Svejedno kako komplicirana su ta pitanja, sažeto moremo reći, da je smrt svakoga pojedinoga jezika, velik gubitak za cijelo človičanstvo. To moremo dokazati s argumenti. Lingvistička perspektiva morebit za običnoga človika nije tako interesantna, ali je morebit zanimljiva informacija, da već nego polovica svih jezikov na svitu uopće nije dokumentirana, a to znači, da o nji ne postoju pismeni zapisi. Ti jeziki ćedu se za svenek zabiti, a s njimi i jedinstveno znanje.
Jezik je usko povezan s misaonimi procesi človika. Stručnjaki do danas ne znaju, u koj relaciji jezik utiče na premišljavanje. Jezik definira človika, ar samo človik zna govoriti, ne i živine. Istraživanje malih jezikov more biti jedan korak bliže rezultatu.
Sada bi se moglo reći, da je peh za znanost, ako neki jezik izumre. Ali ako mislimo na ljudska prava, ka od Francuske revolucije početo stalno poboljšavamo i optimiramo, vidimo, da čuvanje jezikov nije samo lingvističko pitanje, nego i pitanje morala. Zato nekoliko desetljeć dugo postoji pokušaj formulirati jezična ljudska prava. Ako neka jezična zajednica izgubi pravo na hasnovanje svojega jezika, onda to nije znanstvena, nego moralna katastrofa.
Mogli bi sada argumentirati ekonomično, da je za ekonomski razvitak i za socijalno dobrostanje bolje napustiti mali jezik i okrenuti se jeziku većinskoga naroda, recimo nimškomu, engleskomu, francuskomu, španjolskomu, ruskomu, arapskomu ili kineskomu. Upravo tako većina ljudi manjiskih narodov misli. Mnogim je govoriti svoj manjinski jezik čista romantika i ništ već. Ako pomislimo na gradišćanskohrvatsku narodnu grupu, moramo priznati, da se ograničujemo na folklor. Ali jezik je već nego folklor. Ako skrsne on, skrsne i znanje, ko itekako more biti ekonomski faktor.
Jedan praktičan primjer je etnobotanika. U rječniku nekoga indigenoga jezika, ki se od starine govori u nekom kraju, je akumulirano znanje o raslina i medicinski praktika. U medjuvrimenu je poznato, da su male kulture i jezične zajednice stoljeća dugo akumulirale veliko znanje. Farma-industrija je profitirala od indigenih manjin, ke su uvadile svoje znanje, a da nisu vidile ni groša za očuvanje svoje egzistencije. Ako je neka jezična zajednica dost šikana, da komercijalizira svoje znanje, ima izglede da preživi.
(Agnjica Schuster)