Prije nego je počela ljetna pauza u politiki je zemaljski sabor još jednoč bio pozornica za narodne grupe. Pokidob se to rijetko stane, je zanimanje bilo probudjeno. Skoro uru govornoga vrimena su posvetili „našim narodnim grupam” i „živoj mnogovrsnosti” i to prez obzira na to, je li je govorio zastupnik SP-a, Zelenih, VP-a ili FP-a.

Kad človik po 10. put čuje istu „Vielfalt und Kultur”, onda počinje premišljavati, je li je naše znanje o austrijski manjinski zajednica tako ograničeno ili je jednostavno naš jezik tako ograničen.

Uspješna komunikacija živi od točnih informacijov. A točne informacije tribaju točan i jasan jezik. Politički jezik medjutim bolje nije tako točan, ar bi odredio konkretne cilje, ke se onda moraju kao takove i ispuniti. Velikodušni jezik s čuda partikulov daje mjesta za interpretaciju svakomu po svojoj želji. Jasno je, da VP sada govori, da nij skraćenja podupiranja za narodne grupe. Lonac, ki je ostao isti se naime zove „Podupiranje za narodne grupe”. Ostali lonci su isto za narodne grupe, ali nimaju to ime. Ovde je govor o „redimenziranju”. Slično valja za štrapaciranu rič mnogovrsnost, u nimški govori „Vielfalt”. Osvidočena sam, da SP, Zeleni, VP i FP ne mislu iste stvari pod ovim jako velikodušnim pojmom.

Pitam se, je li je moguć napredak narodnih grup sa sadašnjim vokabularom onih, ki činu i oni, ki potribuju manjinsku politiku. Ako nismo u stanju imenovati situacije, konkretno formulirati prošnje i točno definirati situacije, onda si to i ne moremo predstaviti. Ako nismo u stanju imenovati sadašnje stanje manjinskih zajednic, ne moremo uspješno komunicirati.

Politička komunikacija je jedna stran. Ov posebni način komunikacije je nastao sve mekiji i netočniji, otkad je PR-djelo počelo preuzeti svit (socijalnih) medijev. Ne postoju zaman političke škole, kade se trenira jezik ovako, da bi bio čim nekonkretniji i sveobuhvatniji, kako bi u predstavu toga, ča se je rek- lo, stao sve, a istovrimeno i ništ.

Čim važnije je, da zastupničtvo narodnih grup i svaki pojedinac unutar toga zna, kako komunicirati potribovanja i cilje. Ako se minjaju dimenzije (redimenzioniranje), onda se ča poviši ili smanji. U slučaju narodnih grup se smanji, ada govorimo o skraćenju. Ako ljudi ne daju svoj jezik dalje, onda ga ne zgubljaju, oni sebe asimiliraju na većinski jezik. Ako govorimo o narodni grupa, kako se oni razlikuju od drugih narodov? Morebit u tom, da njev jezik nima ista prava i isti položaj kot većinski jezik? Zač ju onda ne zovemo manjinom?

Manjinska politika triba točan jezik. Samo ako smo sami u stanju imenovati naše sadašnje stanje, naše probleme i potribovanja, imamo mogućnost za razvitak. Prvo u riči i glavi, a onda u stvarnosti.