Hrvatsko štamparsko društvo je na kraju lanjskoga ljeta izdalo knjigu ka je ovako postala 23. svezak bogate Gradišćanskohrvatske biblioteke.
Željezno – Zbornik Naš Mirko – hrvatski velikan u Gradišću je izašao zahvaljujući timu Petru Tyranu i Zorki Kinda-Berlaković ki su na sebe zeli veliki zadatak, a to sastavljenje zbornika dugoljetnoga predsjednika izdavačkoga društva. Jur i s naslovom samoga zbornika si znaju zainteresirani postaviti pitanje: Ki je ta človik koga si držu gradišćanski Hrvati za svojega i dodatno je i hrvatski velikan u Gradišću?
Naravno slika Mirka Berlakovića koga poznaju sa svih stran ov i onkraj granice osvidoči čitatelje, da je to knjiga o tom človiku ki si je zaslužio sa svojim angažmanom na kulturnom, znanstvenom i školskom području slavu i veliko priznanje. Njegov životopis na omotnoj strani iznutra potvrdjuje stanice korak za korakom u ki je opisano njegovo djelovanje kot: školnik, kantor, zborovodja, tamburaš, autor, pokretač, rodoljub, jezikoslovac i na kraju još tri točkice ke nas osvidoču o činjenici da bi još mogli nabrojiti nekoliko nazivov.
Uvodne riči je napisao Petar Tyran s naslovom: „Čer još živahni neumorni mladić, a danas na pragu 85”. Iz njegovoga opisa doznajemo da je temeljito pisati ili govoriti o Mirku Berlakoviću sisifuzov posao, kad bi na kraju opisa sigurno opazili nešto ča je izostalo i morali bi početi iz početka. Opisati i okarakterizirati jednoga človika koristeći se citati Mate Meršića Miloradića nije lako ali „hrabromu pripada svit”. i tako se završava uvod sa željom, da „bude ov zbornik barem do neke mjere vridnovanje jubilarove osobe, ličnosti i njegovoga neutrudljivoga angažiranoga djelovanja”.
Akademičar Nikola Benčić je dao naslov svojemu članku: „Na životnom putu - ERZKROBOT”. Na početku opisuje lični doživljaj kada su predstavili njemu mladića s imenom Mirko. Nadalje usporedjuje autor gradišćanskohrvatske velikane s istim prezimenom. Po opširnom prologu urednički tim je podijelio članke u pet velikih poglavljev. Svako poglavlje se počinje s Mirko i nadalje završava sa sljedećimi polji kade je Mirko Berlaković djelovao od mladih ljet. A to su: muzika, folklor, škola, jezik i (manjinska) politika izražavajući to, kako je slavljenik bio svestran človik. Kod poglavlja Mirko i muzika doznajemo od Nikole Benčića kakov uticaj je imao kantor na crikvene jačke ke je neumorno oglazbio, pisao i ke je redovito i igrao na maša ov i onkraj granice. 200 od njih je objavljeno a oko 100 je ostalo u rukopisu. Tako se je uz naše velike kantor-učitelje i naš slavljenik upisao u povijest gradišćanskohrvatskih sakralnih jačak. Bivši koleg i prijatelj Rudi Berlaković govori o povijesti tamburanja u Velikom Borištofu. Od Harmonije do Kolo-Slavuja vidimo muzički talent Berlakovića ki je preuzeo i peljanje zbora u Kisegu. Nadalje piše bivša njegova učenica Ana Brieber o tamburaškom sastavu Nostalgija.
U poglavlju Mirko i folklor Joško Vlašić priznaje kako je on prvi put dostao u ruke tambure a pomoću svoje braće je počeo svirati u društvu Slavuji ko društvo je postavilo temelj nadregionalnomu folklornomu ansamblu. Gabriela Novak-Karall u čast i u znaku zahvalnosti piše svoj hvalospjev časnomu predsjedniku društva ki je „uspio zasaditi ljubav prema tradiciji, važgati oganj i ga prenašati na nove generacije.” Iz drugoga članka Gabriele Novak-Karall doznajemo zbog čega je zavridio Mirko Berlaković Gradišćansku nagradu za narodnu kulturu, i kako je uz seoske farnike, kantore postao i sam motor sela. Da je slavljenik pružio ruku i drugim selom svidoči i članak Marije Petti ka je opisala vezu Mirka Berlakovića i folklorne grupe „Stalnost Čajta”. Nagradu Metron je dobio skupa s utemeljitelji Kolo Slavuja. O dodiljenju i svetačnosti predaje je pisao Petar Tyran.
Mirko i škola. U sljedećem poglavlju dobijemo stvarnu sliku o dostignuća školskoga nadsavjetnika. Prvo sadašnja direktorica Glavne škole Elvira Heisinger govori o djelovanju i zasluga Mirka Berlakovića u školi. Potom slijedi iskren doprinos od bivšega direktora koljnofske škole Franje Pajrića i znamo se osvidočiti o tom, kako su oni postali najbolji prijatelji u životu kot školniki. Sa slavnimi i pohvalnimi rečenicami se je pridružila i sadašnja nadzornica Karin Vukman-Artner ka je njega opisala kot priskočnoga, ljubeznoga, šalnoga, točnoga i korektnoga kolegu.
U sljedećem poglavlju „Mirko i jezik” Mate Palatin opisuje jezikoslovca kot odličnoga poznavalca gradišćanskohrvatskoga i hrvatskoga standardnoga jezika. Nadalje isto slavni jezikoslovac Ivo Sučić predstavlja jubilarovo djelovanje na polju gradišćanskohrvatskoga književnoga jezika. Ingrid Klemenčić opisuje ga kot lektor, suradnik i čvrst temelj Kalendara Gradišće a uzato i o veza na polju školstva s Comenius projektom. Učiteljica bizonjske škole Ana Singer se spominja na visokoškolska ljeta kade je Mirko Berlaković podučavao na Visokoj školi Benedek Elek. Da je na gradišćanske kazališne daske stavio i svoj pečat govori Marica Schneider. Sredinom sedamdesetih ljet je dodatno pokrenuo list za školsku mladinu u Gradišću s naslovom Radost. O značanju toga lista govori Robert Bacalja iz Sveučilišća Zadar.
Kako je slavljenik uticao na (manjinsku) politiku vidimo iz predzadnjega poglavlja. O velikom Hrvatu, idealistu i učitelju govori Gisela Čenar, a Feri Fellinger ga opisuje kot jednoga od najvažnijih ličnosti gradišćanskih Hrvatov. Veliki Borištof i KUGA su od početka postali najvažniji u srcu slavljenika ali o tom nas i osvidoči Gerlinda Štern-Pauer. Da je prekoraknuo austrijske državne granice i prema Madjarskoj i prema Hrvatskoj smo jur mogli čitati med redi u ovoj knjigi, ali Jive Maasz iz Čunova predstavlja svoju suradnju s Mirkom Berlakovićem. Bivši glavni urednik Hrvatskih novin Petar Tyran nadalje opisuje veliki značaj Mirka Berlakovića u životu Hrvatskoga štamparskoga društva i da je kot ledolomac strankami otalio led i ishodio put do živih subvencijov. A u završnom članku ovoga poglavlja govori Đuro Vidmarović ki se spominja na susrete s Mirkom Berlakovićem.
U zadnjem poglavlju „Mirko i sličice” pjesnikinja Marija Fülöp Huljev ima mogućnosti izgovoriti riči hvale prijatelju ki ju je uvijek podupirao u pisanju pjesmic za ča mu je jako zahvalna. Iz Hrvatskih novin (21. septembra 1984.) doznajemo iz pera Petra Tyrana, da se je šef Štamparov unesrićio. Nažalost mlada pjesnikinja Timea Horvath nije mogla doživiti izdanje ovoga zbornika ali znamo pročitati nje pismo ko je ujedno i čestitka bila povodom osamdesetoga rodjendana Berlakovića. Predzadnji članak je došao iz Jaske iz Hrvatske iz pera Nina Škrabe ki je govorio o njem kot gradišćanskom bratu. A sličice završava Ivo Nižić iz Zadra s opisom plodonosne suradnje.
Na samom kraju knjige piše druga autorica i ujedno i kćer slavljenika Zorka Kinda-Berlaković. Bogatom ilustriranom knjigom dobijemo odmah odgovor na početku članka postavljeno pitanje: On je naš Mirko!
IK