U nedilju naglo je prehićen plan za ov komentar. Svisno črnom farbom prekrižena hrvatska imena u Vorištanu i Štikapronu su prevrnula raspoloženje.
Slike, ke su se najednoč pojavile svagdir, je mnoge od nas ostavilo prez riči, dokle je neki komentator pisao: Ne smimo ostati bez jasnih riči!
Ali kakove jasne riči? Politički zastupniki od načelnice i načelnika, samih općin i dalje na zemaljskoj razini su brzo reagirali i zibrali lipe riči, dijelom skoro ganutljive i osudili ov zločin. I na socijalni mediji – pravoda nikad ne u komentari – se je moglo dostati ćut, da je ipak dost ljudi, ki ćedu se u svoje ime zalagati odnosno solidarizirati s narodnimi grupami Austrije.
Polag svih tih storyjev, prinosov i videov razlaganja more se iz ove situacije pozitivno istaknuti, da imamo pred svim mlade ljude, ke se javno zalažu za većjezičnost.
Ali jasne riči? Odbijati odnosno osuditi kazneni čin bi morala biti najnormalnija stvar. A s kaznenim činom ne mislim materijalnu škodu, nego svisni napad na pravo narodnih grup na dvojezične table. Organizacije, ke protiv toga djelaju, tako barem piše u Članu 7, bi se tribale zabraniti.
Ada lipo je, da su i politika i zastupničtvo narodnih grup tako brzo reagirali, ali ovakove reakcije bi morale biti od sebi razumljive.
Sama činjenica, da se zastupničtvo narodnih grup uprav u takovom momentu vidljivo neuspješne manjinske politike ne poufa potribovati bolju manjinsku politiku je znak, da je zdvajanje tako veliko, da već nije mjesta za velikimi sanjami.
Dvojezične seoske table bile su desetljeća dugo glavni fokus manjinske politike i iskreno rečeno i jedino vidljivo uspješno potribovanje. Sama činjenica da je moralo projti prik 40 ljet, dokle se je ovo potribovanje „ispunilo”, je znak naših polakih malinov ili nepostojeće političke volje dugotrajno jačati narodne grupe.
A i sama činjenica, da je prik 20 ljet po postavljanju dvojezičnih tablov u Gradišću još uvijek ljudi, kim je to trn u oku, je morebit i znak, da ta stalno citirani „mirni suživot narodnih grup u Gradišću” samo površinska pojava, ka se samo zbog toga drži, ar je i manjinska politika površinska.
Ako ada govorimo o jasni riči, onda to ne bi smilo biti samo jasno odbijanje ovakovoga zločina. Jasne riči bi bili koncepti, kako jačati narodne grupe u Austriji.
Jasne riči bi bile, da za miran suživot i uspješno čuvanje narodnih grup i njevih jezikov nisu odgovorne samo narodne grupe same, ke se neka prilagodu, nego je odgovorno i većinsko stanovničtvo.
Jasne riči bi bile, da pomazane table nisu pojedinačna pojava nego jasno vidljivi znak neuspješne manjinske politike u Austriji.