Prilikom školske fešte dvojezične sridnje škole je Općina u nastavku dodilila bivšemu direktoru, kulturnomu aktivistu, tamburašu, kantoru, autoru i jezikoslovcu časno gradjanstvo Velikoga Borištofa.

VELIKI BORIŠTOF – Zahvalom na školskoj fešti je sadašnja direktorica Dvojezične sridnje škole Elvira Heisinger načinila prijelaz na čašćenje bivšega direktora Mirke Berlakovića u Kugu prošli utorak. Uz projekciju fotografijov, ke su kazale Berlakovića tijekom svoje učiteljske karijere su došli tamburaši Harmonije na pozornicu i odmah po završetku projekcije su otvorili slavlje jačkom Gizdav sam da sam Hrvat.

Prvi govorač je bio načelnik Martin Karall ki je dao Berlakoviću u pozivitnom smislu krivicu da se ovako dobro stoji dvojezičnošćom u Velikom Borištofu. Jako opširnu laudaciju je onda držala peljačica odijela za manjinsko školstvo Karin Vukman-Artner. Nabrojila je jako opširno djelovanje Mirke Berlakovića, ko se proteže na skoro sva područja.

Poslovanje u obrazovanju/ na školskom sektoru:

Bio je učitelj na OŠ u Bandolu, Starom Hodasu i Velikom Borištofu i od 1966. do 2001. ljeta učitelj i od 1990. ljeta direktor na glavnoj školi u Velikom Borištofu. Šest ljet dugo (1976.- –1982.) izdaje dičji časopis Radost kot prilog Hrvatskim novinam. On je suautor školskih knjig HRVATSKI JEZIK I, II, III i IV za glavne škole i dolnje razrede gimnazije.

Odmah sa imenovanjem za direktora je upeljao školski pokus, kim se Glavna škola Veliki Borištof pretvara od jednojezične glavne škole s nimškim nastavnim jezikom u Dvojezičnu glavnu školu s dvimi nastavnimi jeziki (nimški i hrvatski); kašnje (od 1.9.1994.) se ta „školski pokus“ pretvara u regularni školski oblik.

Nadalje upelja dvojezične svidodžbe i pelja na Pedagoškom institutu (kašnje PH Burgenland) jezične tečaje za učitelje u okviru daljnje naobrazbe. Troja ljeta (1991.-1994.) podučava hrvatski i gradišćanskohrvatski za odgojiteljice i učitelje na visokoj školi Fö iskola u Sopronu. 1.9.1994. izborio se u Ministarstvu prosvjete u Beču za to, da se Manjinskim školskim zakonom odredi, da se dosadašnji školski pokus (od 1990.- 1994. ljeta) pretvori u regularno podučavanje: Glavna škola Veliki Borištof se od onda polag Manjinskoga školskoga zakonu pelja kao „Dvojezična glavna škola Veliki Borištof” s dvimi nastavnimi jeziki: nimški i hrvatski.

1994. sastavio je prvu tiskanu gramatiku gradišćanskohrvatskoga jezika, ku je izdao pod imenom Hrvatska gramatika, 1997. sastavio je i izdao Jačke. 2000. sastavio je prvu gradišćanskohrvatsku gramatiku na nimškom jeziku Hrvatska gramatika – Kleine Übersicht der burgenländischkroatischen Grammatik mit deutschen Erläuterungen. 2001. sastavio je kao urednik i lektor s učiteljstvom priručni nimško-hrvatski rječnik Terminologija.

1.10.2001. stupio je u mirovinu i nastavi kulturno djelovanje u Kisegu i okolišni seli. 56 ljet dugo (do korona pandemije) je hrvatski kantor u Velikom Borištofu, Frakanavi, Kisegu, Mučindrofu i Pervana, a nimški kantor u Gornjoj Pulji.

U Gradišće je doprimio brojne crikvene jačke iz Hrvatske, kao npr. Ima jedna duga cesta i predjelao brojne hrvatski ritmičke jačke, npr. od Žeteocev za naše prilike – sve su se proširile i zaživile u Gradišću.

Iz poljskoga jezika je prevodio na gradišćanskohrvatski papinu obljubljenu pjesmu Krist čekao je na ubrovi“ i Črnu madonu ke se isto rado jaču kod nas. U tom vrimenu je izdao zbirku duhovnih pjesam Slavite Gospodina (1982.) i Svete vičernje za nedilje i svetke kroz crkveno ljeto. Isto tako i zbirku Pjevajte nove pjesme. Sveukupno je prevodio i uredio oko 200 sakralnih jačak; zadnjih 100 je gotovo u rukopisu i čeka na tisak.

Na društvenom području je preuzeo peljačtvo zbora Harmonije i osnovao tamburaško društvo Slavuj, ko se je kašnje spojilo s tancoši na Kolo Slavuj, čiji prvi predsjednik je isto Berlaković. U folkloru je aktivan kot učitelj za na primjer Graničare, Hajdenjake i Stalnost. On uvježbava ukupno 17 igrokazov s Velikoborištofci.

On osnuje zbor Zora (u okviru Hrvatske manjinske samouprave Kiseg) i održava tamburaški tečaj za odrasle u Kugi iz koga se rodi Nostalgija. Izdao je Borištofske jačke, Prisika je lipom Mjesti i je urednik Zbornika o Augustinu Blazoviću (knjigu je izdalo HŠtD).

Manjinska politika:

U študentsko vrime je sudjelovao u HAK-u, a od 1975. kod HŠtD-a. Iz početka kot potpredsjednik i onda 15 ljet kot predsjednik. Osam ljet dugo je savjetnik za kulturu kod Zemlje Gradišće. Od 1993. do 1995. je član Narodnosnoga savjeta za gradišćanske Hrvate.

Lista njegovoga djelovanja je još znatno duža, i on sam je rekao da se na sve već ne zna spomenuti, ča se je nabrojilo. Dodatno uz povelju za časno gradjanstvo ćedu u DSŠ obisiti tablu ka spominje da je Berlaković odgovoran za minjanje na dvojezični školu. Po dodiljenju su mu brojni kolegi i prijatelji čestitali.

Kristijan Karall