6. septembra 2027. – ov datum je stao debelimi slovami na papiru u Neutolu. Ovoga dana kanu aktivistice i aktivisti oko Školskoga društva Rešetarić i Hrvatskoga centra otvoriti prve razrede Hrvatske škole u Beču. Dokle je tako daleko, triba još svega riješiti. Pred svim pitanja financiranja i političke volje ćedu biti izazovi dojdućega ljeta. Predsjednica nositeljskoga Školskoga društva Rešetarić Gabriela Novak-Karall koristila je vrlo zanimljive metode za svoje predavanje. Pomoću takozvanoga mentimetra mogli su sudionice i sudioniki anonimno odgovoriti na nje pitanja. A recimo ovako: odgovori su bili jako različni. Gdo se triba zalagati za školstvo u Beču?

Sad postoji – kot se more štati i čuti – ovo mišljenje, da se človik mora odlučiti, je li se kani zalagati za školstvo u Gradišću ili u Beču. Čini se, da federalizam, vuče debelu granicu, ili zapravo diboki jarak, ki dili ove savezne zemlje. Jasno mi je, da se načelniki i općinski tanačniki moraju u prvom redu zgledati na svoje selo. Ali uprav kad gledaju svoja sela, moru pogledati i koliko stanovnikov ima barem drugo prebivališće u austrijskom glavnom gradu, a nadalje se more pogledati, koliko je u prvoj, drugoj ili tretoj generaciji zaminilo svoje adrese za bečke. Neki dio sigurno nije čisto dobrovoljno prošao, ali neki drugi, vjerovali ili ne, sigurno uživa žitak u gradu. Ako bi načelniki ada dali pogledati, koliko ljudi je prošlih 100 ljet prošlo iz sel, moglo bi se konačno s pravimi broji reći broj Hrvatov u Beču.

Ta broj je visok. A fantazija, da bi se ta veliki broj mogao vrnuti u sela, ako ponuda nek paše, je, recimo, hrabra. Moglo bi se polako i širiti drugo mišljenje: Ako se od onih odseljenih koč ki vrne ili samo na vikend ili još i trajno, bilo bi i za „mala sela“ dobra, ako u „velikom gradu“ nisu potpuno izgubili vezu hrvatskomu jeziku i kulturi.

Gdo se neka zalaže zač? Istina je, da obrazovni sustav za hrvatski u Gradišću isto ne garantira tu vezu hrvatskomu jeziku i kulturi. A istina je, da je ponuda preskromna (O ovi zavjera da je gimnazija u Borti zbog položaja na jugu bilo protiv Hrvatov, morem postaviti samo sebe i svoje kolegice kao protuprimjer.) Istina je dakle, da bi se na ovom području moralo čuda već zalagati i potribovati. Je li se to mora činiti odvojeno od Beča, o tom sumnjam. Pravo na školovanje je ljudsko pravo, a od dobroga školovanja, svejedno je li u Velikom Borištofu, Koljnofu, Sambotelu, Požonu ili Beču, profitirat će cijela hrvatska zajednica. Zač se ada raskaljati u različne logore?

Moglo bi se nek profitirati od znanja, ko drugi u austrijskom i madjarskom Gradišću jur imaju, a s druge strani bi novi školski tipi mogli biti i inspiracija za gradišćanske Hrvatice i Hrvate u austrijskom Gradišću.