Hrvati su zadržali i staroslavensko bogoslužje, ko upotribljavaju onda kad kanu posebno naglasiti svečano svečevanje bogoslužja, tako na primjer i na veće svetke. Zato je zbor sv. Emerika na Duhe u Kisegu jačio I. staroslavensku mašu Albe Vidakovića pod peljanjem Mirka Berlakovića utemeljitelja i zborovodje Crikvenoga zbora svetoga Emerika. KISEG — Za vrime svete braće Ćirila i Metoda, ki su širili bogoslužje na slavenskom jeziku (IX. stoljeće) su i Hrvati poprimili slavensku liturgiju bogoslužja. Samo u veći dalmatinski varoši se je vršilo bogoslužje na latinskom.

Ako nas je Jezuš ljubio Ljubav Božja se u tom pokaže, da se daruje. Presveto Trojstvo postoji u darovanju. Otac se daje Sinu, a Duh Sveti sve daruje najzad Ocu. Ovo se dogadja od vijeka i dogadjat će se navijeke. Bog se je u Jezušu Kristušu darovao i nam. Stvorio je muža i ženu, ki opet davaju život dalje u dici. Bog stvorio je prvu ženu Evu i je svaku ženu u Mariji nanovo stvorio u Božjem izdanju. Stvorio je Petra ribara i na novo ga je rodio kao ribara ljudi. Stvorio Mariju Magdalenu, grišnicu i ponovu ju je stvorio kao svetu Magdalenu.

Apoštoli su bili zajedno po Jezuševom unebostupljenju i su zajedno devet dan molili i čekali obećanoga Duha Svetoga. U molitvi stupi na nje Duh Sveti. Človik, ki se ne zna povući u samotu i ne zna moliti, nikad neće doživiti pravo obraćenje. U buki-viki nima Boga. Spusti se na apoštole Duh Sveti u ognjeni jeziki. Bili su tako srićni, blaženi, da su neki mislili, da su pijani, da su se napili slatkoga vina. Od straha ispred židovi su se zatvorili, a sada idu med narod, i bez straha počnu glasiti toga Jezuša, koga su na križnom putu ostavili.

I ako susrećemo mnogo ljudi, mladine, ki su ravnodušni prema vjeri, ili su nevjerni, ipak se pitaju da li idu pravim putem. Iako imaju mnogi mladi sve zemaljsko dobro, ča si nek želju i još ćutu, da im nešto fali. Ovde u Juri, htio sam susresti mlade ljude, gimnazijalce, ki su me počeli nek tako uz put pozdravljati. Ali nek najednoč mi velu, da bi se rado s manom porazgovarali. Pitao sam je, kako da se hoćete s manom porazgovarati. Rekli su mi: Vi ste nam nekako jako simpatični. I tako je počelo.

Imati dobroga prijatelja, gdo drugi bi to mogao biti, nego svoja majka. Ča nastane iz takovoga diteta, ko ostavi svoju dobru majku? Ne mari se za nju, još i umori ju, i ovo se dogadja. Kakovu sriću more očekivati ovakov človik? Koga će moći ovakov človik ljubiti? Komu će znati biti zahvalan, ako svojoj majki ne? Komu će biti na veselje, ako svojoj dobroj majki ne? A ča se stane s takovim človikom, kad još boljega prijatelja od svoje majke ostavi, Boga? Imati dobru majku, ka mu nek dobro kani. Imati Boga, ki človiku još bolje kani. Bog nam je otac, majka, brat, sestra i prijatelj.

Hrvatsko shodišće u Juri (Ugarska) je ljetos opet bilo posebni doživljaj — i zbog velikoga broja vjernikov iz trih susjednih zemalj Ugarske, Slovačke i Austrije a došli su Hrvati ne samo i iz Beča nego iz Budimpešte — jer Jura leži prilično u sredini ovih dvih metropolov u ki djeluje i dosta jaka hrvatska zajednica. Ali je Jura (i) ljetos bio velik doživljaj iz muzičkoga gledišća — i zbog „zmožnoga“ orguljanja Jožefa Gsertza i jačenja kantora Štefana Zvonarića a isto i zbog ugarske praizvedbe »Hrvatske maše« kompozitora Hanesa Lasakovića u izvedbi Kolo-Slavuja.

Srce me inspirira, nadahnuje. Srce i misli su jedno, tako i osjećamo ćuti. Ne ćuti ta zaspravlje od srca, ki zna izraziti, povidati ljubav, jer prava, velika ljubav se ne da izreći. Veliki ugarski pjesnik, Sándor Petöfi, po krvi Srbin i Slovak, piše u svojoj pjesmi „U dimu moj plan“: Imao je svakakovih misli, lipši od lipših, kad se je približavao svojemu domu, svojoj majki, i kad je došao do nje, pozabio je na sve svoje misli, lipe riči, ke je htio reći svojoj majki, jer joj je nek pao za vrat i u ovom zagrljaju ostao bez riči.

Počet ću ov članak neobičnom rečenicom: Svita proletari sjedinite se! A nek zato, da nastavimo ovako: Svita molitelji, dobročinitelji, sjedinite se! Nastavljam s riči sv. Franje Ksaverskoga, ki kriči: Joj vam pariški učenjaki, teologi, ki imaju već učenosti, znanosti, nek ljubavi. Vi mudrujete, a ljudi ginu. Van i ići u pomoć direktno onim, kim je pomoć potribna. Siromahom, nevjernikom nije znanost potribna u prvom redu, nego direktna pomoć. Kad je Jezuš bolesne ozdravljao, nije govorio o kraljevstvu nebeskom, nego pomilovao je je i im je odmah pomagao.

COGRŠTOF — Na Bijelu nedilju, 4. aprila smo čitali evandjelje o nevjernom Tomašu. A malo je poznato da je uprav sv. Tomaš išao u Indiju i tamo širio kršćanstvo. I zato smo mi uprav na Bijelu nedilju pozvali časne sestre iz Indije da se predstavu na sv. maši. Tako su došle dvi sestre iz Svetice za Jezerom (Frauenkirchen) sr. James i sr. Rani i jačile pri sv. maši indijske jačke, a sr. Rani je predstavila vjeru kršćanov u Indiji. Ljudi su radosno i znatiželjno slušali sestru i nje diboku vjeru. Svi smo bili oduševljeni kako je kršćanom u Indiji vjera važna. Po sv.

Jezuš po goristanju je uvijek ovako pozdravio svoje: “Veselite se, da bude vaše veselje potpuno”./Iv. 16,24 Najvažnija zapovid Jezuševa je ljubav, pak mir. Mir s vami, je isto pozdravljao. Rekao je biškup Keppler, da su sveci: „galerija radosti, veselja“. Človik vjere i ljubavi nikad nije zgubljen. Bog nas neće očuvati uvijek od svake nevolje. Moremo i stenjati pod križem, ali i u ovu nevolju uliva svoje veselje i ljubav, batri, jača nas, da se ne zrušimo pod križem. Karakteristika svecev je veselje, ko siju oko sebe na svakoga. Ako ko ne sije veselje oko sebe, onda nije svetac.