Prošli tajedan nudjao je bezbroj mogućnosti, kade su ili kade bi gradišćanske Hrvatice i Hrvati tribali nastupiti kao oficijelna manjina. Kongres FUEN-a, sve priredbe i tiskovne konferencije u vezi s Peršmanovom dvoru, itd. Na sastanki s drugimi manjinami iz drugih držav, začudjene reakcije su uvijek kod iste točak iste. Vi nimate službeni gremij? Vi nimate glavnu ustanovu? Da, mi toga nimamo. Bilo je pravoda i u povijesti i u novije vrime različnih pokusov kako stvarati krov za gradišćanske Hrvatice i Hrvate. Zaistinu uspješan nijedan pokus nije bio. HKD u Gradišću je još najbliže došao kakovoj vrsti krovne organizacije, kad je u svakom selu osnovao seoske grupe. Danasdan postoji od tih jako čuda na papiru. Zaistinu aktivno djelovanje more dokazati samo šakica tih sekcijov.

Istovrimeno postoju regionalno postrovašeno dost malih inicijativov, ke imaju regionalno uspješno djelovanje, ke ali nisu uvezana u nijedno udruženje. Čini se, da takovih organizacijov nastaje sve već. Na prvi pogled se to ne čini kao problem. Za ta mala društva i nije problem, dokle nisu ovisna o financiranju prik bilo kakovoga lonca za podupiranje narodnih grup. Onda bi naime tribala koga savjetnika ili rijetku savjetnicu, ki ili ka će se zalagati za financiranje tih projektov. Od 1990-ih se naime ča se tiče procentualnih udijelov društav na podupiranje skoro ništ nije minjalo. Skoro svako ljeto gledamo listu s istom financijskom podjelom.

Nećemo na ovom mjestu otvoriti Pandorinu kutiju o sastavljanju Savjeta za hrvatsku narodnu grupu. Ova tema nas inako vrijeda čeka. Prošli tajedan pitala me je žena, je li ov sustav dodiljenja pinez ne koči djelovanje. Ako si oduvijek naviknut na ov sistem, morebit človiku to ne u oči pada, pomatračici izvan očividno veljek. Potiče način dostupnih subvencijov za narodne grupe nove i inovativne projekte? Obično ne. Kao nepoznato društvo je naime jako teško dostati subvencije više od 5.000,–, svejedno kako izgleda opis. Drugačije izgleda situacija, ako se povežeš s nadregionalnim društvom. Zato su opet potribni kontakti. A tih nova društva obično nimaju. Ali i za nadregionalna društva stvaraju ove hijerarhije na dugu ruku probleme. Način podupiranja naime i koči razvitak narodne grupe. Prez pozitivne konkurencije odnosno pozitivnoga pritiska ne postoji poticaj, da bi se ča poboljšalo ili razvijalo. Ar jasno je, da se ništ neće minjati, ako je poznato, da će inako svako ljeto otprilike ista svota dohadjati na bakovni račun. Ljudi prestajaju minjati projekte, oni prestajaju ali i veće misliti, ar znaju kade su „granice“ podupiranja. Da bi se mogle stvoriti partnerstva, da postoju i drugi, morebit još i medjunarodni lonci ili da će se za nekoliko projektov najti morebit još i privatne šponzore, to se trenutno uopće ne u obzir zimlje.

Je li je ada potribno minjanje?