Prošli tajedan je bio pun oficijelnih priredab i dogadjanj vezano uz narodne grupe. Početo od priredbe u Nacionalnom vijeću prilikom ondešnjega težišća narodnih grup u ovom ljetu do diskusije u Zemaljskom saboru i predaje ključev za novi Dom narodnih grup u Borti.
Pri tom uvijek nanovič nastaje zanimljiv paradoks. Dokle se utorak u parlamentarnoj biblioteki diskutira, kako se koristiti manjinskim medijem i ku ulogu oni imaju, kako obajti klišeje i stereotipe, ovi spomenuti mediji par dan kašnje u Borti svisno već nisu pozvani. Postoji samo slika i izjava Zemlje.
Romska aktivistica Nuna Stojka na priredbi u Nacionalnom vijeću ganutljivo je citirala svoju svekrvu Ceiju Stojku i rekla: Samo skupa smo jaki.
Iako se ovi komentari na ovoj strani obično vrtu za unutarnji krug aktivnih gradišćanskih Hrvatic i Hrvatov, ada o tom, ča moremo mi kot pripadnice i pripadniki hrvatskoj narodnoj grupi poboljšati ili nač triba misliti, triba se koč-toč i podsjetiti, da nisu narodne grupe samo same za sebe odgovorne nego i većinsko stanovničtvo, a to i u slučaju reprezentacije javnih ustanovov, ali i medijev.
Ako dakle govorimo o klišeji i stereotipi je glavno pitanje: Gdo koga kako stavlja u ko svitlo? Ili je li uopće postoji svitlo? Ar u pitanju Doma narodnih grup je bilo kumaj uključenja u planiranje zgrade kot i oblikovanju tih prostorijov a to niti od strani Zemlje niti od strani sudjelujućih društav – za hrvatsku narodnu grupu je to Hrvatsko kulturno društvo u Gradišću. Sada je i takozvani „softlaunch“ prošao prez velike pažnje.
Iako su društva sada ada jur u zgradi, o samom funkcioniranju Doma narodnih grup se samo malo zna. Najavilo se je bar oficijelno otvaranje na Dan jezikov 26. septembra ovoga ljeta. Valjam se na ovom mjestu, da će kakova tamburaška grupa imati čast, da onde prezentira gradišćanskohrvatsku zajednicu. Tiho, veselo i prez pitanj – i opet imamo kliše.
Ali i mediji prez daljnjega premišljavanja transportiraju stereotipe. U Nacionalnom vijeću govorile i jačile su četire žene romske i hrvatske manjine. Uz moderatora večera Thomasa Kassela je dakle jednoč govorilo već žen nego muži na nekoj manjinskoj priredbi. Barem u hrvatski krugi prava rijetkost (pogledajte za prispodobu grupne slike u ovi i/ili prošli novina). Ča čitamo i čujemo u mediji? Da je ovo bila ženska priredba. Naravno, ar na „obični“ priredba ne bi smilo govoriti toliko žen. Ako su žene koč dio čega, onda to more nek biti povezano s njevim spolom.
Odgovornost javnih ustanovov i medijev je svisno djelati protiv klišejov i stereotipov. Tomu sliši s jedne strani aktivno uključenje u razvijanje novih planov i štrategijov, a s druge strani svisno prikazanje drugih perspektivov i poziv za diskurs.