Čitajući najnoviju knjigu HKD-a, ka je izašla prilikom 100. obljetnice tambure u Gradišću – to se je svečevalo 2023. ljeta i pohodeći dodiljenje Kulturne nagrade u Koljnofu, postavlja se samo jedno pitanje: kako su tambure mogle tako uspješno osvajati svaki kut Gradišća? I u kom trenutku su nastale čvrsti stup našega identiteta?

Neka bivša savjetnica mogla je reći: „Mi smo u Savjetu podupirali toliko tamburov – svako dite u osnovnoj školi bi polag toga moralo imati vlašći instrument.”

U početki je to bilo još drugačije, kot je povidao novopečeni dobitnik Kulturne nagrade Franjo Pajrić. Ončas u šezdeseti, kad je tamburaška mužika osebujno u sjevernom Gradišću doživila prve vrhunce, je bilo još skoro nemoguće dostati instrumente u Madjarsku, a i u Austriji su se posudjevali instrumenti, da bi nadareni junaki mogli tišiti tu žaju za ovom vrsti muzike.

Koncem januara završi zvana toga još drugi projekt – Projekt Rise up je tri ljeta sprohadjao i istraživao gradišćanskohrvatsku zajednicu. Nekoliko rezultatov se more pogledati na njevoj web-stranici. Primarno su se u tom projektu bavili očuvanjem i revitaliziranjem manjinskih jezikov, med njimi i gradišćanskohrvatskim. Tambure su se u tom kontekstu prilično rijetko pojavile. Kristijan Karall u novoj knjigi HKD-a još i konstatira, da razgovorni jezik u tamburaški društvi već dugo nije hrvatski iako je glavni identifikacijski instrument gradišćanskih Hrvatic i Hrvatov.

Kako je mogao ov instrument nastati ovim peldodavnim znakom hrvatske svisti? Moglo bi se naslutiti, da su se tambure u pravo vrime pojavile, kad su drugi muzički sastavi i načini muziciranja silom vrimenskih prilik nastali manji ili još i skrsnuli. Kako je glušao ov hrvatski muzički svit pred dolaskom tamburov, o tom imamo samo par znanstvenih tekstov, a čini se, da ov način mužike u današnje vrime već neće ganuti većinu ljudi. Ali i o samoj tamburaškoj muziki i ovom posebnom „stilu“ koga su kreirali gradišćanski Hrvati ne postoji toliko literature kot bi se iz ove ogromne tematike moglo očekivati. Nije dokazano, kako utiče ta muzička izobrazba na mlade, ne zna se, ke kompetencije se uču i kako to utiče na ćut pripadnosti hrvatskoj narodnoj grupi. A onda se opet jednoč postavlja pitanje, ki se neka s tim bavi: Masterdjelo je preskromno i vrimenski prejako ograničeno za ovakovu široku temu. Znanstvena profesura bi mogla biti mogućnost, da bi se uprav doznalo već o muzički i jezični razvitki od prošloga stoljeća.

Zato bi tribalo financiranje i pripravnost naših vrhovnih zastupnic i zastupnikov da se koč za ča drugo odluču nego obljubljeno i jako uspješno tamburanje. A ako ne: Onda nam barem ostaje to ča nas je tambura naučila: Živilo bratinstvo!