2017. je na češkom jeziku izašla savršena knjiga o Moravski Hrvati. Sada je glavna urednica Lenka Koprivova u Hrvatskom centru predstavila hrvatski prijevod.
Beč – Boje hrvatske Moravske, ovako se zove hrvatski prijevod prelipe i informativne knjige o najsjevernijoj grani gradišćanskih Hrvatov, takozvani moravski Hrvati. Opširna knjiga o povijesti, jeziki i tradicijskoj kulturi je prvo izašla 2017. ljeta na češkom jeziku. Lenka Koprivova, ka je uz Elišku Leisserovu, uredila knjigu, je četvrtak, 17. septembra boravila u Hrvatskom centru i je veljek na početku istaknula, da je kanila načiniti knjigu, ku kanu svi imati. Znanstvenice i znanstveniki i obični ljudi. Zato je bilo tako važno, da su teksti puni informacije, ali ipak napisani za sve.
U Hrvatskom centru je glavnu urednicu Koprivovu pozdravila Adrijana Markon Jurčić, ka je peljala kroz program. Med časnimi gosti je mogla pozdraviti i opunomoćenoga ministra u Veleposlanstvu RH Josipa Špoljarića. On je u svojem kratkom govoru istaknuo trud oko očuvanja hrvatskoga identiteta u južnoj Moravskoj. Knjiga, tako se ufa, neka jača veze med gradišćanskimi i moravskimi Hrvati, ki povijesno dilu toliko skupnosti.
Beč i Moravski Hrvati
Na sam početak večera je Markon Jurčić dala uvid u povijest Hrvatskoga centra s Moravskimi Hrvati. Otkad je Petar Tyran u 1980-i ljeti upoznao Franju Šebelu, Bečana s korijeni u Frielištofu, i napisao portet o njemu u Hrvatski novina, se je javio Joža Lavička. Poznati hrvatski aktivist je odonda bila živa veza u moravskohrvatska sela Frielištof, Gutfelj (Dobro Polje) i Novu Preravu. S njim je i Štefan Novak u devedeseti ljeti išao na terenska istraživanja, ka su podloge za dvi koreografije Kolo Slavuja. Prekrasne stare nošnje je preskrbio Lavička i se danas čuvaju u fundusu Kolo Slavuja. Mali jačeni sastav Kolo Slavuja je sada na prezentaciji jačio te očuvane moravskohrvatske jačke kot Pri tih naših vrati ili Vince, vince.
Frelištof – mjesto povratka
Lenka Koprivova ima isto usku vezu u Frelištof, ar su nje staristarji onde živili. Pokidob je nje stariotac bio u češkoj vojski dostao je posebnu dozvolu, da smi sa svojom familijom ostati u selu. Samo osam hrvatskih familijov je zbog različnih okolnosti moglo ostati u Frielištofu, ki se danas službeno zove Jevišovka. Svi ostali Hrvati su bili raseljeni po cijeloj Češkoj. Stan njevih staristarjih je zato uvijek bio otvoren za sve Hrvatice i Hrvate, ki su pohodili svoje rodno selo. Koprivova je zato od malih nog poznala Hrvatice i Hrvate i je je kasnije intervjuirala. Njoj je za vrime študija bilo žao, da se nigdor ne bavi ovom hrvatskom zajednicom i je sama počela istraživati. Ovi intervjui su danas važni dokumenti i su se koristili i za knjigu. Čuda povijesnih dokumentov je naime kod velikoga ognja u dvorcu u Mikulovu pogorilo.
Kot je povidala Koprivova, ka je publiki u Hrvatskom centru čitala nekoliko najdražih pasažov iz knjige, se sve tri knjige na češkom, nimškom i hrvatskom jeziku malo razlikuju. Uvodi se odnosu uvijek na drugu sredinu, tako se hrvatska verzija pred svim obraća Hrvatom u Hrvatskoj. Za prijevod, ki je sufinancirao Središnji državni ured za Hrvate izvan RH, se je skrbila profesorica Helena Stranjik, Českinja iz Hrvatske. Pojedinačna izdanja su uvijek pomalo proširena, kad su našli neke nove pjesmice ili slike u arhivi, tako Koprivova.
Izložba slik
Takove raritete su i stopr nedavno otkrili u arhivu. U Hrvatskom centru su naime izložili šest slik moravskih Hrvatic i Hrvatov u nošnji u boji. Slikao je je 1932. ljeta fotograf Karel Dvorak, ki je koristio metodu autochromea. Ovom metodom su jur u ono vrime mogli prikazati prave farbe. Ljudi se za ovu metodu – slika se je načinila prik trih filterov – nisu smili gibati pak su ovako nastale statične slike ljudi u poznati šari nošnja.
Pogled u budućnost
Udruga gradjanov hrvatske narodnosti u Češkoj je jako aktivna. Med drugim podvara i razvija program muzeja u Hrvatskom domu u Frielištofu. Tako moru u onom programu doknaditi sve to, ča je u knjigi prekratko istraživano. To valja na primjer za vrime po 2. Svitskom boju. Te teme da su ljetos predjelali u djelaonica za školarice i školare, ki redovito pohadjaju njev muzej. Lenka Koprivova ne kani govoriti o budući plani, dokle još nisu fiksirani, ali ona jur sada vidi, da njevo djelo ima nasljednike. Koprivova, ka se sama već ne broji najmladjoj generaciji se veseli, da je u medjuvrimenu narasla mlada generacija, ka već nije odrasla uz hrvatsku rič staristarjih nego uz bogati program spominjanja Udruge i ka je danas pripravna i na tom području djelati i ovako čuvati spominak na ovu hrvatsku zajednicu na jugu Moravske.
Hrvatski prijevod Boje hrvatske Moravske se more od sada kupiti u Hrvatskom centru i stoji 25,– €.
Tereza Grandić