U Koruškoj su do sada nepoznati opet jednoč morali pomazati seoske table. Osam dvojezičnih tablov u bliskoj okolici Peršmanovoga dvora, ki je od sumljive policijske akcije u ljetu na glasu, je kratko vrime zgubilo svoje slovensko ime. Gdo je kot ja načinio falingu, da je otvorio komentare pod objavami javnopravnih medijev, ta je bio opet jednoč konfrontiran s pitanjem: Zač uopće tribamo dvojezične table? Prije nego će se ovde argumentirati s poznatimi manjinskimi pravi i Državnim ugovorom, moglo bi se jednostavno reći: Ar je to ime sela/grada.
Nije ništ posebno koruškoga, da ljudi imenuju sela, brige, jezera i lapte na svojem jeziku. Ova imena nam obično shranjaju kakove informacije o tom mjestu. Obično preuzamu ljudi imena, ako jur postoju. Ako još ne postoji ime, izmislu novo. Punice ili Stinjaki su ovakova nova imena. Borištof i sva druga sela na -štof su opet preuzeta iz nimškoga. U Koruškoj su izmislioci tih imen skoro isključivo slavski – to ne smi čuditi: Slavi su jednostavno prije došli na ovo područje u Koruškoj. To su povijesne činjenice.
Kako se mjesta službeno zovu – to je politička stvar. Zač su sva sela u današnjem Gradišću oko 1900. dostala ova jako fantastična madjarska imena? Zač je Tito za vrime Jugoslavije imao svoje po njemu imenovane grade? Zač se u Hrvatskoj još dandanas moraju stalno minjati neka ulična nazivlja? Bilo je u interesu tadašnje politike.
Ako ljudem ada ne priznajemo njeva imena, onda ne priznajemo njevu egzistenciju. Materijalna škoda je, kad po kakovom Stipšić-filmu opet jednoč za par dan gine stinjačka tabla (cijela, ne samo hrvatski Stinjaki). Ako gdo zame farbu u ruke i svisno projde od tablice do tablice i prekriži isključivo slovensko ime, i mi to zovemo materijalnom škodom, onda je to relativiranje činjenic! To je svisni pokus, kako jeziku oduzimati njegovo pravo egzistencije. Svaka u javnosti sprogovorena slovenska rič je živo sredstvo protiv toga.
Neuspješna manjinska politika more imati različne obraze. U Gradišću se od postavljanja tablic ništ nije pokrenulo, u Koruškoj je stopr moralo dojti do čudne nagodbe 2011. da bi table uopće mogle stati, i odonda su preveć puti bile pomazane. Ako je ada govor o uspješnoj manjinskoj politiki – to se tvrdi i u Koruškoj i u Gradišću – zač se onda mora u istoj rečenici spominjati „miran suživot”? Zač se uopće mora pretpostavljati, da ovakovi dva jeziki ne moru koegzistirati? Zač ne more Bleiburg stati uz Pliberk i Stinatz uz Stinjake i to s istom samorazumljivošću kot u jednoj rečenici koristim nimške i hrvatske riči.
A za sve, ke ovu argumentaciju ne vjeruju, morebit bi se tribali zalagati za „prava, austrijska imena” – onda bi konačno našli keltska, slavska i romanska imena na austrijskoj zemljopisnoj karti.