Gdo se boji, da ruže nimaju dovoljno efekta na okolicu, ta bi vrt mogao proširiti za daljnju „ružu”. Bušin cvate i dahne skoro bolje.

Prošli tajedan kada sam jako neinspirirano iskala teme za ovo vrtlarsko izdanje – ča je u zimi premalo temov je uprav sada na svakom kutu preveć – čitala sam u objavi neke naše autorice, da ljubi ruže, iako nisu tako korisne za prirodu. Cijeli vikend sam gledala naše, susjedljeve, i one zanemarene kod praznih stanov. I gledala sam kako se uporno držu, i kako koč-toč i naleti neki bumbar i kako nevjerojatno primamljivo dušu i kako-tako obraduju dušu. Rekla bi jednoč tako: čuda ekološki „nepotribnijega” je u vrtu, mislimo samo na bazak ili sada na hortenzije. A iz človičjega gledišća: Moremo lišće sušiti, načiniti sirupe i kod pravih vrstov dostat ćemo na jesen još i šipak.

„Ruža” bušin

Ali to cijelo premišljavanje o ruža dopeljalo me stopr k drugoj kitici, ku kanim predstaviti kot dragocijenu za vrt. Jezične granice ovde ne dozvoljavaju ovu nimšku poveznicu, ka me je spravila na tu temu. Govor je naime o bušinu, po nimšku ZystROSE, iako s ružami uopće nije rod. Hrvati to očividno znaju. Vjerojatno zbog toga, ar je u mediteranu udomaćen. Upoznala sam ga na Braču, jer je njegova duha još i nadvladala onu od kadulje. A pravoda nisam bila prva, ka je to izvidila. Od antike se koristi bušin u mediteranu, za čaje, kot tamijan i za lipotu ili kot sastojak za parfem. Tako su ljudi koze poslali u bušin. Smola bi se zalipila za dlake na noga, ljudi bi strigali tu dlaku i vrućom vodom isprali smolu, ku su mogli onda prodati za parfeme.

Povijest biljke je zanimljiva, a nije dugo duralo i ovakov bušin se je preselio u vrt. Bušin se naime daje lako pomnožiti, a to mladicami - najbolje sada po cvanju - ke prvo zataknete u vodu dokle gonu žilje i je onda posadite u črip ili s malo sriće kamo u jako sunčanu gredicu s pješćanom i siromaškom zemljom. Bušin ima nevjerojatnu duhu, daje se predjelati u jako ukusan čaj, a najbolje: Cvate u svi farba i to skoro kot ruža.

TG