Da su Stinjaki tako poznati nastali kot su trenutno u Austriji, ima čuda uzrokov i bi se u medjuvrimenu moglo sigurno i znanstveno pogledati. Nisu Stinjaki jedino mjesto na svitu, ka su kroz povijest nastala zanimljiva za znanstvena istraživanja i onda bila bezbroj puti pohodjena. Takovo veliko zanimanje pravoda onda minja i ljude u načinu kako se sami reprezentiraju.

Istovrimeno su Stinjaki reprezentativni za sva težačka/djelačka sela istočne Austrije s velikim brojem pendlerov i u današnjem vrimenu i pendleric. A i u pogledu na zahadjanje s hrvatskim jezikom su Stinjaki prosječna općina: minimalno podučavanje u čuvarnici i osnovnoj školi, minimalno dodatnih hrvatskih natpisov, minimalan udio hrvatskoga jezika u javnom životu zvana crikve (još!).

To je i zato tako zanimljivo, ar je ta hrvatska kultura zapravo srž svega toga, zač su Stinjaki tako poznati nastali: Poznati „stinjački” ljudi u javnosti su ili igrali „krowoda”, povidali o tom „drugom” životu na jugu Gradišća, se zalagali uprav zbog svoje pozadine za manjinska prava, a i sveto trojstvo „tipične” stinjačke kulture nošnja-svadba-jaja je maksimalno vidljivo hrvatsko.

U takovom slučaju je još i zabavno, ako savezni predsjednik Alexander van der Bellen kot prvi pozdravlja po hrvatsku „Dobar dan” i kasnije u govoru skoro samo ističe vridnost većjezičnosti, zalaganje za svoje kulturno jerbinstvo i važnost daljedavanja jezika od malih nog. Još i Petru Tyranu se je uslišila želja, da je Van der Bellen kritizirao krivo sprogovaranje hrvatskih imen i ohrabrio ljude, da ispravljaju ljude u javnosti.

Je li ćedu ovakove riči dospiti u glave starjih generacijov, onih čiji materinski jezik je zaistinu još hrvatski, je već nego upitno.

Ali more se istovrimeno opaziti minjanje stava kod mladjih generacijov. Iako njim hrvatski jezik u čuda slučajev već nije prvi i nikako ne jači jezik, naraste nova generacija, ka svisno uplete u svoje govore hrvatske dijele. Nikako zamislivo pred desetimi ljeti.

Pohod predsjednika Van der Bellena dao je ada klicu ufanje za skoro prekasno minjanje stava prema hrvatskomu jeziku, do svoje kulture su Stinjaki i prez jezika uvijek jako držali. A istovrimeno je znak, kako jako utiče i javno zastupničtvo na male manjinske zajednice. Ako ada gledamo na revitalizaciju jezikov, onda triba pravoda uloviti roditelje, ali istovrimeno mora se početi potribovati, da i javne osobe, osebujno zastupnice i zastupniki politike kot i javna televizija počnu istaknuti to ča smo: Hrvatice i Hrvati s djelomično slabim znanjem jezika. Ako je jezik vidljiv, potribovan i poštovan vraća se i svist i ljubav, vidljivo trenutno u različni pokreti u Stinjaki. Eksperiment koga bi svi koč mogli isprobati.