Dojdući tajedan, zadnji tajedan u misecu maju će u Hrvatskoj biti po prvi put „Tjedan Hrvata”. U medjuvrimenu u zakon zapisani tajedan neka polag državnoga tajnika Zvonka Milasa stavi fokus na „hrvatski narod u cjelini”. Toj cjelini slišu i gradišćanski Hrvati, iako je njihova povijest iseljavanja jur pol tisućljeća stara.

Tajedan Hrvatov je sada prilika, da se pogledaju veze med gradišćanskohrvatskom zajednicom u tri država i Republikom Hrvatskom. Republika Hrvatska je zbog ekonomskoga dobrostanja u prošli ljeti povišila subvencije za Hrvate izvan Hrvatske. Osebujno iz austrijskoga dijela Gradišća se gleda velikimi očekivanji u Zagreb. Hrvatske organizacije si naime želju takozvani Hrvatski dom, koga bi mogla financirati Hrvatska po primjeru drugih domov u Srbiji ili Sloveniji.

Da je Hrvatska vlada pokrenula ovakov tajedan posvećen Hrvatom u iseljeničtvu je zanimljiv projekt i sigurno povezan s činjenicom, da živi bar toliko Hrvatov u inozemstvu kot živi u samoj Hrvatskoj. Gradišćanski Hrvati su u tom samo mali dio, ki čini ipak egzotičnu grupu, osebujno u pogledu na takozvani gradišćanskohrvatski jezik, varijantu hrvatskoga jezika. Broj onih Hrvatov u Hrvatskoj, ki nas zaminjuju sa Slovenci, je velik. A broj onih gradišćanskih Hrvatov, ki u hrvatskom standardnom jeziku ne vidu isti jezik, sigurno isto raste. Razmjena toga znanja bi ada sa svih strani bila dobrodošla.

Ali Hrvatska bi mogla biti već. Hrvatska bi mogla biti u pogledu na čuvanje jezika, važnija nego Austrija. Prez gradišćanskih Hrvatov, ki uz gradišćanskohrvatsku varijantu dobro znaju takozvani novoštokavski književni jezik, na dugu ruku ne more biti čuda razvitka. Ideja o potpuno odvojenom narodu prez uticaja iz Hrvatske je barem za prošla dvoja stoljeća kriva. Ako Ignac Horvat ne bi imao bezbrojne kontakte u Hrvatsku, gradišćanskohrvatska zajednica danas ne bi tako gizdavo jačila Rajsku divu, ako hrvatsko učiteljstvo u pedeseti i šezdeseti ljeti ne bi prošlo na tečaje, velikoga dijela „našega” jačenoga programa ne bi bilo. Hrvatska more biti i zdenac za proučavanje jezika. Laglje je prilagoditi tekst iz hrvatskoga nego prevoditi ga iz nimškoga, kade ostaje ov nimški „štih”, ki je koč jur tako velik, da onemogućuje konverzaciju u Hrvatskoj ili još gorje s našimi gradišćanskimi Hrvati prik granic.

Kot i s Austrijom, suradnja s Hrvatskom se trenutno odnosi skoro isključivo na podupiranja na financijskoj razini. U vrime sve manjih kvalificiranih ljudi bi moralo biti drugo pitanje, kako poboljšati suradnju na razini izmjene znanja. Ali zato mora prvo postojati izmjena i upoznavanje. Koliko malo je znanje gh o Hrvatskoj, a koliko malo je znanje Hrvatov o potriboća i situaciji gh. Tajedan Hrvata bi mogla biti ovakova šansa.