Da gradišćanski Hrvati u Austriji od odlaska živih subvencijov nimaju već nijedne osobe, ka je javno zaposlena je zapravo svim ne-Austrijancem, koč i samim Austrijancem, nerazumljivo odnosno nevjerojatno. I gradišćanski Hrvati u Madjarskoj i Slovačkoj i najveći dio manjin u susjedni država imaju svoje institucije, za čije financiranje ne tribaju svako ljeto na novo brigati. To su obično javni muzeji, znanstveni instituti, u najboljem slučaju još i jezična odiljenja na sveučilišći, kulturni i obrazovni uredi (kot ga imaju na primjer Slovenci u Koruškoj), ki se na primjer skrbu za sve prijevode oficijelne Koruške.

Med gradišćanskimi Hrvati u Austriji je to drugačije. Odlučuje Obrazovna direkcija da čuvarnice tribaju dvojezični koncept, onda to prevadjaju dobrovoljci na jako različni jezični razina i prez centralnoga dogovora na svoju ruku. Ako školski sustav ne funkcionira i potribno je dodatno podvaranje po ljetu na hrvatskom jeziku, onda to nudjaju civilna društva, ka su odvisna od ljudi, ki se za te minimalne honorare postavljaju i podučavaju.

Ako personal u čuvarnica preslabo govori hrvatski, onda općine ili politička društva organiziraju tečaje, a to pravoda samo u angažirani seli. Onde kade to nikoga ne interesira, se jednostavno ništ ne stane. Ako je za pisani jezik potriban rječnik, onda o izboru riči odlučuje šaka polustručnjakov na dobrovoljnoj bazi. Ako triba izdjelati koncept za politička potribovanja, onda se sastaju zainteresirani kada-tada navečer iščrpljeni od djelatnoga dana. Lista bi se mogla nastavljati u nedogled.

Zvana Austrije su politika ali i civilna društva jur davno prepoznali, da su minimalne strukture potribne za funkcioniranje nacionalne manjine. Jasno je, da par činovnikov nije rješenje za sve. Iz povijesti znamo, da imamo i žive subvencije, ke svojim djelovanjem nisu pokrenule uticajne ili još i trajne projekte. A na drugoj strani imamo kulturne djelatnike, ki su ostavili čim već tragov u brojni regija, a to uprav za te minimalne honorare ili koč-toč i besplatno. Ipak se ne smi potcijeniti mogućnost, da se človik more isključivo u cijelom opsegu svojega djelatnoga vrimena posvetiti gradišćanskohrvatskoj zajednici. Ovako bi projekti mogli dostati svoju trajnu konstantu, ka je prik čuda ljet odgovorna za sve. Ovako se ne bi kod svakoga sastavljanja novoga odbora izgubilo sve znanje prošle periode ili bi projekti bili prekinuti, samo ar pokretači već ne moru djelati.

Institucionalizacija je trenutno san mnogih, koga morebit malo prelipo sanjamo. Ali institucionalizacija je trenutno i to, ča bi moglo oduzeti brime svih ovih entuzijastov, k izgoru u održavanju svih ponudov, ke imamo. Isplati se ada koristiti to zadnje gorivo za to, da se san koč more u stvarnosti doživiti.