HN: Početkom julija je noveliran Zakon o narodni grupa? Postoji sada obavezni izvješćaj Saveznoga kancelarstva, koga će moći komentirati i Savjet. Ča si očekujete od toga izvješćaja?

Gabriela Novak-Karall: Čuda papira i teksta. Ako pogledam na to, ča je Austrija sada dužna napisati i kako ti izvješćaji izgledaju, ki pišu na primjer za Chartu, onda se pitam, je li sam kade drugdir živila, ar se toliko razlikuje od toga ča ja vidim i čujem. S druge strani bi ovput moglo biti drugačije. Moglo bi se pojti na konkretne točke, ke se izvješćavaju i na osnovi toga onda diskutirati, osebujno, kad su ti izvješćaji direktniji. Ali iz dugoljetnoga iskustva sam skeptična.

HN: U govori i izjava oko ove novele Zakona, govorilo se je uvijek o prvom koraku – kako će se dalje zahadjati s mogućom novelacijom? I ča je Hrvatskomu centru pri tom važno?

Novak-Karall: Ja rado ne govorim o noveli Zakona – ja bi si željila kompletni novi zakon. Znači da bi pristup cijeloj tematiki bio drugačiji. Bojim se, da ako je samo novela, da ćedu se neke točke popravljati. Sustavno se ništ neće minjati, ako ne velimo a priori da kanimo novi zakon. Tribamo novi zakon, da se toj temi drugačije pristupi. Cijeli sadašnji zakon ide od odzgor prema doli. Mi smo nekakovi mali objekti o ki se raspravlja i dijelom još i odlučuje. A narodne grupe bi morale biti subjekt i da one moru aktivno sudjelovati u tom. Tako da smo svi na istoj razini. Bivši predsjednik FUEN-a je mogao reći: Tribamo zakon ki omogućuje agiranje na istoj razini. A to sada nije. Na primjer definirano autohtono područje: To današnjemu vrimenu već ne odgovara. A ča je meni najvažnije je, da ne postoju ovakove razlike med narodnimi grupami. Sa zapisanjem svih narodnih grup u ustavni rang se to barem u toj formulaciji uredilo, ali ča su posljedice toga? Ako gledamo kako su pozicije i mogućnosti i prava pojedinih narodnih grup, su onde ipak razlike dijelom još i unutar narodne grupe kot na primjer kod Hrvatov u Gradišću i u Beču ili Slovencev u Koruškoj i u Štajerskoj. To je zastaran način pogledanja. A ako si pogledamo druge narodne grupe odnosno manjinske zajednice i kako su one organizirane, su onde jako velike razlike.

HN: Ako ada gledamo na manjinske zajednice u Europi, Vi ste aktivni i u FUEN-u, imate pred očima neke zemlje, ke imaju bolji pristup?

Novak-Karall: Ako pogledamo na primjer situaciju Ladincev u Južnom Tirolu. Njeva cijela situacija je našoj slična. Podiljeni su na različne doline, imaju još i različne varijante jezika. Onde kade su pod zaštitom Južnoga Tirola, onde su jako profitirali od toga sustava. A ti, ki živu izvan toga, tim ne ide tako dobro. Jasno se vidi, koliko uticaja imaju zakonski okviri. Nimška je isto peldodavna, ča se tiče manjinskih prav. Kad si pogledamo Sorbe ili granično područje Nimške i Danske, onda moremo čuda naučiti.

HN: Beč isto nije autohtono područje gradišćanskih Hrvatov. Ke posljedice to ima za Hrvate u Beču?

Novak-Karall: Konkretno je najvažnije pitanje obrazovanje, jer to je najbitnije za razvitak manjinske zajednice. Važno je, da funkcionira jezik u svakidašnjici. Za to na osnovi postojećih zakonov nimamo mogućnosti. A važno je, da se takov dvojezični obrazovni sustav sada inštalira.

Ali i u današnjem digitalnom svitu bi čuda moglo biti moguće, kade bi Hrvati mogli participirati bilo kade živu. Ili su to kakovi formulari ili način javnoga agiranja ili medijske opskrbe. Na svi područji bi mogli bolje participirati odnosno ne bi smilo biti odlučujuće kade gdo živi, je li ima te mogućnosti ili ne.

A ča bi se moralo urediti u okviru novoga zakona je, da bi narodne grupe imale svoje institucije. Znači da postoju institucije – svejedno je li znanstvene, obrazovne ili kulturne – ke su financirane iz državnoga proračuna. I to vidimo u Južnom Tirolu. Onde imaju institucije i državno financirani personal, ki je iz manjinske zajednice, i kade manjinska zajednica odluči, gdo je tote zaposlen. To je potpuno drugi način djelovanja, ako ljudi to službeno djelaju. Kod nas se skoro sve razvija na razini civilnih društav i čuda puti djelaju ljudi u svojem slobodnom vrimenu iz nekakovoga angaž-mana. To je velik kvar, da mi takoča nimamo. A takova odredjena institucionalna autonomija bi tribala biti tema za novi Zakon. To doprimi i nova djelatna mjesta i stvori perspektivu za mlade ljude, da se kanu u ta smir izobraziti i onda i djelati. To bi atraktiviralo i učenje jezika.

HN: Joži Buranić je izjavio, da bi rado dalje djelao na preporuka iz 2011. ljeta. O tom je govorio i Dieter Kolonović u Parlamentu. U njoj je velika točka mogućnost kolektivne tužbe. Moru civilna društva uopće zastupati manjine? Ili neka to preuzimaju takove institucije?

Novak-Karall: To je jako teško pitanje. Razumim, da neki ne kanu imati odredjeno zastupničtvo, ako je baza za to, da se moraš izjasniti kao pripadnik manjine. Sorbi to imaju, ali bez stvarnoga izjašnjenja. To bi si tribala točnije pogledati. Sve ča do sada imamo od zakonskih rješenj su pojedinci izborili. To je zapravo tužno. Kolektivna tužba je ada dobra. Zapravo bi najbolje bilo, da to uopće nije potribno, da se mora ča tužiti ili izboriti. Ako postoju zakoni, bi morala biti dužnost države da to realizira. Ponekad mi se čini, da se kod nas gleda, kako se neke stvari moru prepričiti, a ne da se premišljava, kako bi to moglo funkcionirati. Nimam odgovor, kako bi moglo izgledati takovo zastupničtvo, ali ne morem si predstaviti da bi to bili kakovi instituti.

HN: Najavilo se je isto, da će biti djelatna grupa za ta Zakon. Ča je onde trenutno stanje?

Novak-Karall: Ja o tom ništ ne znam. Pokidob se to pitanje gleda iz gledišća autohtonoga područja, onda smo mi u Beču a priori isključeni. Ja osobno na primjer ne morem sudjelovati na bilo kakovoj priredbi kade ide za manjinsko školstvo, ar Beč nije autohtono područje. A isto ča se tiče Zakona. Sve se gleda pod tim aspektom nadležnih zemalj. Zato je za mene dodatna točka za ta novi zakon, da je nadležnost za narodne grupe na svi područji na razini saveza i vlade i da ne dojdemo u sukoOnde ne smu postojati razlike. Manjinski školski zakon za Korušku pak za Gradišće kompletno drugačije izgleda, obrazovanje na PVŠ-u je drugačije, pitanje elementarnoga podučavanja je drugačije regulirano. Za mene to nima smisla. Zač imaju pripadniki narodnih grup različne mogućnosti? To bi se tribalo izjednačiti. Razumim primjedbe Slovencev, ako to spominjam, da je to za nje onda nivelacija prema doli. Slovenci u čuda čem imaju bolje pozicije, to znači oni se punim pravom boju, ako se izjednači med timi dvimi zemljami, da ćedu puno toga izgubiti. Ali moja argumentacija je, da bi to tribalo biti izjednačenje prema boljemu.

HN: Osebujno u pogledu na Beč je najprezentnije pitanje pitanje školstva u Beču, za ko nije zakonske podloge. Koliko realistično je, da se na području novoga zakona moglo ča minjati?

Novak-Karall: Prez jurističkoga znanja, ali po dugoljetnom iskustvu mislim da bi u novom zakonu moralo biti regulirano mogućnost dvojezičnoga obrazovanja od čuvarnice do mature i da je to temelj za neki drugi zakon, ki to onda konkretno odredjuje. To bi mogao biti Zakon o privatnom školstvu ili to bi se moglo drugačije imenovati. Narodne grupe neka imaju pravo na svoje škole, to znači da su organizacijski odgovorne i da one odredjuju način podučavanja i sličnoga. Svejedno kako se to zove, baza bi tribala biti zapisana u Zakonu o narodni grupa i da je to na saveznoj razini regulirano. Znam da imaju neki ljudi problem, da se to zove sada privatna škola, ali to ne bi bila privatna škola zbog neke elitarnosti nego zbog pitanja organizacije. To znači da je škola u ruka te zajednice. Za sve to postoju rješenja i primjeri širom Europe.

HN: Ako bi se mogle ispuniti želje u vezi s tim zakonom, ke bi to bile?

Novak-Karall: Mislim, da bi zaistinu morali iznova početi i morali narodne grupe postati subjekti u svakom pogledu. I u kreiranju zakona. I da je to zakon, ki nije opet jur zastaran čim izajde. Željim si ljude na političkoj i činovničkoj razini, ki imaju malo dalekovidniji pristup i da se već poštuje takozvana ekspertiza narodnih grup. Razumim, da je za svakoga teško razumiti, ča znači ova dvojezičnost, jer ako vidiš neke formulare ili ugovore, onda vidiš, da ti ljudi nimaju pojma i da ne razumu, kako naš žitak izgleda. A iz toga gledišća se onda i zakoni stvaraju. A to nije dobro. Zadnju rič bi morali imati pripadniki manjine. A zadaća politke bi morala biti da premišljavaju, kako omogućiti to. 

TG