Autohtone narodne grupe su našle svoje mjesto u Parlamentu. Izložba „Mi smo demokracija” neka čini narodne grupe i u Austrijskom parlamentu vidljivimi. To more biti jako uspješno: 500.000 ljudi svako ljeto pohadja ovu zgradu, srce demokracije. A ako jur ne idu u posebnu dvoranu s težišćem, nekoliko činjenic o narodni grupa je uvrsteno i u glavnu dvoranu. Kade se nahadjaju dvojezične škole? Kade se po štatistiki u Austriji govori hrvatski (spoiler: skoro svagdir, ar hrvatski nije samo razgovorni jezik gradišćanskim Hrvatom nego i Hrvatom po cijeloj Austriji)?

Neinformirani pohodnik će sigurno doznati ča novoga ili uopće po prvi put čuti za narodne grupe.

Ako nas same gledamo (već ki pohodnik se je mogao sam najti na snimka i slika ORF-a), onda si je tu izložbu morebit drugačije predstavio. Jedina većjezična rič u izložbi je mnogovrsnost. Ta mnogovrsnost se u izložbi pokaže na tabla o jeziku i kulturi. Madjare predstavlja kuhinjska krpa plavo naštikana, za Hrvate se smije hatski mladi par sa svadbenoga stola u prvoj hiži. Interaktivno se more sobom zeti recept. Ripnjaki su tipični za Hrvate (velikoborištofske žene: prosim donesite nam koč pladanj). Gledeć toga se mora trizno ustanoviti: Vincječka staramat i sigetska nagymama imaju sličniju kuharicu nego novoseoska majka.

Uglavnom, ako bi si trizno pogledali našu svakidašnjicu – daleko kraj od tzv. Volkstuma, ada od svadbov u nošnji doma u prvoj hiži i štikanja u osamljetnoj osnovnoj školi) – ostala bi morebit čežnja za recepti naših bab i majkov, drugačije se naša svakidašnjica ne razlikuje preveć od svakidašnjice mladoga človika iz Gornje Austrije. Skoro: Razlika more biti jezik. Jezik, kim doma govorimo, kim morebit samo s nekolikimi ljudi govorimo, koga u školi poboljšamo ili stopr učimo, ki nas barem u podsvisti kako-tako okružuje ili koga smo hoteć ili nehoteć ostavili ya nami. Ov jezik je službeno i službeni jezik. Ne u Parlamentu. Onde su jeziki izložbe nimški i engleski. Čuti se moru jeziki u kratkom videoklipu, viditi na merchu u suvenirnici Parlamenta. Jeziki narodnih grup nisu prez barijerov za pohodnike, razlaže jako angažirana suradnica Parlamenta. To je istina. Ov jezik nas naime istače. Da ta jezik nima mjesta na javni zgrada i web-nastupi je činjenica s kom živimo. Da to ima posljedice na način kako doživimo jezik, s tim nažalost moramo živiti. Zač dalje davati jezik, ki nije vridan, da se vidi? Zač govoriti jezikom, ki nije prez barijerov za druge? A ako ga nismo tako dostali od starjih, zač u školi učiti jezik, koga nam naši starji nisu bili u stanju ili uopće kanili dalje dati? Laglje je misliti na svadbe, na kuhanje i na kuhinjske krpe. Laglje je gledati na narodne grupe prez jezika.