Mate Popović je predsjednik Hrvatskoga akademskoga kluba. U razgovoru s Hrvatskimi novinami razlaže zač su revitalizacija i obrazovanje ključne teme u manjinskoj politiki.

HN: Početkom julija se je novelirao Zakon o narodni grupa. Za hrvatsku narodnu grupu se nije tako čuda minjalo. Jedna novost je obavezni izvješćaj Saveznoga kancelarstva. Ča očekujete od njega?

Mate Popović: Zapravo ne čuda. Mislim da je to pred svim mogućnost provjerenja, ali istovrimeno i jako odvisno od savjetnikov. More pravoda imati odredjenu funkciju, ali meni se ne čini, da se more iz toga ča konkretno potribovati. Znači sigurno je dobri prvi korak, ali koncem konca fali na konkretni mjera, ke bi zaista bile potribne, da bi se gradišćanskohrvatska zajednica očuvala.

HN: Sad ste govorili o prvom koraku. U svi ti govori i izjavi o noveli se čuda puti govorilo o prvom koraku. Ča bi bili iz gledišća HAK-a drugi i treti korak u pogledu na Zakon?

Popović: Konkretno je HAK-u kao akademskom klubu važno da se školstvo forsira jače, da se u cijelom Gradišću ostvari dvojezičan sustav, kroz koga su svi gradišćanske Hrvatice i Hrvati pokrti u našoj regiji. Ako to ne bude ostvareno ćemo ljeto za ljeto čim već potencijala izgubiti i ja si ne morem predstaviti, da je to drugačije održivo za nas u pogledu na jezik i politiku.

HN: Imate na tom polju kakove ideje kako bi se to moglo zrcaliti u Zakonu, jer manjinsko školstvo je odredjeno u savezni zemlja. Kako bi to moralo funkcionirati?

Popović: Mene peršonski bi bilo važno, da bi svako dite u Gradišću ali i zvana toga imalo mogućnost na dvojezično školstvo. Tako da dica prez velikih zaprekov moru biti u ti neki dvojezični sustavi. To znači, da barem u svakom dijelu Gradišća – jug, sredina, sjever – bude po jedna ponuda sve do mature, da bi se zaistinu moglo pokriti obrazovanje. Zvana toga mora to biti konzekventna dvojezična nastava na primjer po sustavu Dvojezične gimnazije. Znači da bi barem predmeti bili dvojezični i da je hrvatski obavezni predmet. Dvojezična gimnazija u Borti ima sigurno isto probleme, ali pokazalo se, da je nešto moguće i u krajina, kade potencijal zapravo nije tako izražen kotno na primjer kade drugdir. A ipak se je razvijao broj svisnih ljudi, ki se sad zalaže na različni polji za hrvatstvo. To u drugi krajina fali. I ufam se, da to u budućnosti već neće tako biti, jer i mi društva, HAK, od toga profitiramo.

HN: HAK zastupa pred svim interese mladih. Sad se čuda puti kritizira, da je jezično znanje slabo, da već nije volje se zalagati. U pogledu na Zakon, ča bi tu situaciju moglo minjati?

Popović: Važna bi bila revitalizacija jezika. Da mladina danas već ne govori tako dobro po hrvatsku, je potpuno jasno. To je sistemska pogriška, to nije na pojedinačnoj osobnoj razini. Pravoda nosu obitelji odgovornost, ali ako okviri, ke imamo, nisu dovoljni, da očuvamo to, ča do sad imamo, onda to nije samo njeva „falinga”. Za mladinu bi kot i za odrašćene bilo potribno, da se uključu i da imaju pristup obrazovanju da se moru sami revitalizirati. Ne kanim to samo za mladinu potribovati, ta tema je širja, to je za cijelo društvo važno. A mi kot HAK smo za sve odgovorni. I jezik ne postoji samo za to, da se ga učimo, važno je, da je jezik u čim već domena zastupan. A ako se na tom polju ništ ne minja, sam jako pesimističan da će se jezik dalje očuvati.

HN: Jedna mogućnost bi bila kolektivna tužba ka bi omogućila narodnoj grupi da govori u ime svih. Ča misli HAK o toj temi?

Popović: Mi smo svakako solidarni i vidimo šansu da ne riješimo samo na osobnoj razini probleme. Vidim u tom mogućnost, da se već sistemski opipa, nego kako je do sada bilo. Bilo bi još i važno oružje za zajednicu, da moremo zaistinu i sistemski što minjati i preokrenuti.

HN: Sad je uprav tako, da je HAK obično jako kritičan prema Savjetu i svim imenovanim i ne- odibranim zastupničtvom.

Popović: Na svaki način je važno, da bi imali instituciju ili kakovo drugo pravno tijelo, ko bi moglo kolektivno suditi za gradišćanskohrvatsku zajednicu. Drugo pitanje o Savjetu je, kako se onde odibira. Da je to jako netransparentno, redovito jasno ističemo. Moramo istovrimeno nadalje kritizirati netransparentnost kod procesa imenovanja. Nam nije kompletno jasno, kako se to dogadja i s druge strani potribujemo jaču demokratizaciju u procesu odibiranja. Svakako mislim, da bi za gradišćanskohrvatsku zajednicu bilo autentičnije, ako bi se ona mogla uključiti barem u obliku nekoga glasovanja pojedinih osob. Mi smo mala zajednica. Mi bi to mogli. Samo je pitanje kako će nam to država odobriti i kako se mi kanimo zalagati.

HN: A bi se HAK kanio za to zalagati?

Popović: To je odvisno od kapacitetov.

HN: Kapaciteti su redovito ključna rič. „Je li društvo more zastupati?” „Je li je dost ljudi, ki govori hrvatski?” Kako se more poboljšati to pitanje kapacitetov?

Popović: To je jur dostkrat spomenula Gabriela Novak Karall. Problem je, da imamo skoro samo ljude, ki se angažiraju na dobrovoljnoj bazi. Tribali bi već ljudi u nekom institucionaliziranom i zaposlenom sistemu, ki bi mogao redovno i profesionalno djelovati. To bi bio dodatni momentum, ki bi mogao znatno uticati na proces našega kulturnoga razvitka.

HN: Hakovci su se lani opet bavili s Članom 7 i tote se je čuda diskutiralo, ča je još uopće moguće. Ča bi se još moralo stati?

Popović: Znam, da se to rado veli, ali kanim samo jedno napomenuti. Član 7 ne more biti ispunjen jednostavno iz toga razloga ar je sad na primjer u noveliranju Zakona o narodni grupa bio potribno zapisati te dodatke oko suda u Koruškoj. Za Gradišće toga uopće nije. Ako je to bilo potribno, kako je Član 7 mogao biti ispunjen. Moguće da se je gradišćanska zajednica zato nije dost zalagala, ali princip ostaje isti. Mi kot i koruški Slovenci stojimo u Članu 7 i zapravo bi tribao valjati isto pravo za nas.

A ako je govor o konkretni stvari: Mora se strukturalno znati iz ovoga Zakona, kako ja dojdem do nekih uslugov, ke su meni obećane u Članu 7 ili kasnije u Zakonu. Imam pravo na dvojezično sudstvo u gradišću. Dobro, ali kako? To neka bude zapisano u nekom zakonu ili u dodatni odredba. Imam pravo na dvojezično školstvo. Da. Kako? Kakovi uvjeti su to? I ke mogućnosti postoju? Meni je fascinantno, da se još nikad nije dobro raspravljalo o tom, ča su odgovornosti pojedinih institucijov i političkih jedinic. Što je odgovornost općin, zemlje i saveza i kako se to primjenjuje. Ljudem mora biti jasno, kako do čega dojti i ča to sve obuhvaća. A s druge strani bi se moglo dalje prik toga pominati, kako Zakon narodnih grup predstavlja ograničenje za narodnu grupu. Kad mislim na dvojezične tablice ili školstvo, onda je sve to nepotpuno ili reducirano na Gradišće. To ne odražava naš realitet. Imamo dost ljudi iz naše zajednice u urbani sredina. Ali najvažnije je svanek znati kako dojti do svojih prav.

HN: HAK je aktivan na europskoj razini na primjer u MEN-u. Gledeć na te druge manjine, ča bi se od njih moglo odgledati ?

Popović: Ja sam se naučio, da je koncem konca ključno za manjine iz ke države dohadja, ku povijest ima i kakovu vezu ima kot nacionalna manjina prema državi u koj živi. A iako Europska unija kani pomoći i u čuda pogledov i pomaže ne more izjednačiti te razlike ke postoju med manjinami po cijeloj Europi. Kad mislim na manjine u Nimškoj kot su Sorbi ili Danci. Postoji sorabistika, institut za sorpski jezik. U Austriji, u toj zemlji u koj živi najveć gradišćanskih Hrvatov toga nije, a mislim da bi to bila zadaća Austrije, ka kani čuvati manjine i zaistinu očuvati vlašću kulturu. To bi bio pravi znak poštovanja. A kad prispodabljam topografiju, lipo je, da imamo dvojezične table, ali to se triba proširiti na primjer na kotarska poglavarstva. Iako to nije dvojezično selo ili grad, to su ipak naša kotarska poglavarstva, a to neka i reprezentira.

TG