U prošlom izdanju moglo se je čitati intervju s predsjednikom Savjeta za hrvatsku narodnu grupu Haraldom Ladićem. Pritisak ljudi za bolje obrazovanje da još nije uptio.
A tužna istina je. Roditelji, ki se glasno zalažu za dvojezično obrazovanje bar kade u Gradišću se moraju iskati povećalom. Postoju pravoda hvalevridni pojedinci, kade školarica ili školar zimlje na se duži put ili ide morebit otpodne još i u drugu školu, da se more učiti hrvatski jezik.
U stvarnosti je tako: Ako je toliko veliki napor potriban, da se uopće more učiti jezik, će se u konačnosti uvijek zatrti. Ar budimo iskreni: Da bi ponuda nimškoga jezika bila tako siromašna kot hrvatska – koliko ljudi bi svoju dicu poslalo u drugu školu, da bi učili nimški? Sigurno ne većina. Sad je ali tako, da je nimški kot službeni jezik dobro osiguran.
Za austrijske manjinske službene jezike je situacija čisto drugačija. Novi negativni vrhunac: Bortanska gimnazija već nima petoga razreda. Inako jur mali broj školaric i školarov i kratkoročne odjave su peljali do toga, da je ravnateljica Iris Zsoter morala najaviti konac toga razreda. A to nije samo konac razreda, nego konac te generacije na jugu Gradišća. Ona dica, ka su bila prijavljena su naime sada morala pojti u druge gimnazije prez ponude hrvatskoga jezika. Zapravo bi ove črne visti morale pokrenuti diskusije o obrazovnom sustavu za manjinske jezike.
Sjeverno Gradišće doživljava demografski porast. Ki živi u okolici Željezna more učiti hrvatski. Na Hati je po četiri ljeti osnovne škole konac. U obično jezično svisnom i jakom sridnjem Gradišću je Sridnja škola Veliki Borištof zadnji bastion, ki završava na točki, kada bi stručna jezična izobrazba počela. Za fundiranu jezičnu izobrazbu bi ada morali pojti dalje u Bortu, put, ki je očividno svim predalek i neatraktivan. Južno Gradišće medjutim ima najmanje školaric i školarov i najveć škol. Uz gimnaziju u Borti, more se i u sridnji škola u Petarštofu i Svetom Mihalju učiti hrvatski. Broj onih, ki po četiri ljeti nastavlja onda u Borti, je minimalan.
Situacija u Dvojezičnoj gimnaziji nam sada bolno prikazuje stanje obrazovnoga sustava. Dok ima hrvatski po čuvarnica i osnovni škola status jezika, ki se „trpi”, je ponuda potom tako nejednako podiljena, da dostigne samo najmanji broj dice, ka imaju kako-tako vezu hrvatskomu jeziku ili ka ta jezik jednostavno interesira.
Hrvatski jezik u bilo kom školskom stepenu triba dodatno podupiranje, a ne dodatne prepreke bilo ke vrsti. Dokle je Gradišće pokrpano s pojedinimi uspješnimi školami raštrkani po cijelom području, nijedno dite neće imati mogućnosti dobre hrvatske izobrazbe. A dokle ne zbudjamo ovu diskusiju, će nadalje biti ovakovih tužnih vrhuncev.