Utorak, 7. julija, je bio duplasto povijesni dan. Ravno pred pedeset ljet bio je zaključen Zakon o narodni grupa. Na dan 50 ljet kasnije je Nacionalno vijeće s glasi od črno-črljeno-pink koalicije i Zelenih zaključila novelu o Zakonu o narodni grupa. Za hrvatsku narodnu grupu se konkretno neće čuda minjati. Savezna vlada morat će od sada objaviti izvješćaj o stanju narodnih grup u kom se moru javiti i Savjeti za narodne grupe. Uz hrvatsku i slovensku narodnu grupu su sada i ostale autohtone narodne grupe spomenute. Definicija, ča je narodna grupa, je nestala, tako da će u budućnosti praktički biti nemoguće, da će se još ka grupa priznati narodnom grupom. Minjanja za dvojezično pravosudje naližu slovensku narodnu grupu, ka je tim dostala malo poboljšanje, prez cjelovitoga rješenja. Ako pogledamo izvješćaje iz 1976. ljeta se lipo vidi, kako je Zakon za neke bio miljokaz, za druge samo kapljica vode na vrućem kamenu. A 50 ljet kašnje? Zapravo ista stvar: neki pozdravljaju konačni pokret, neki u ovi minjanji ne vidu poboljšanja.

Gabriela Novak-Karall je u emisiji Punkt eins sažela prošlih 50 ljet: „Onda se je mislilo, to je početak i sve drugo će slijediti, ali ništ nije slijedilo.“ Situacija ljetos bi mogla biti slična. Jur lani se je najavilo, da će dojti do novele Zakona. Sadašnja minjanja su za mnoge došli neočekivano i su za praksu minimalna, potribovanja narodnih grup čuda opširnija i veća. Ministrica Bauer zvala je ova minjanja znakom priznanja, respekta i vidljivosti. Da, uprav to su. Znaki.

Emeritirani profesor prava Joseph Marko rekao u vridnoj emisiji Punkt eins: „Zaštita manjin nikad nije bila posebna vridnost” i dalje „pravno u fokusu je stala asimilacija a ne integracija dvojezičnosti”. Ako ada ne postoji odredjena dobrovoljnost sa strani politike, narodne grupe dostat ćedu uvijek samo kompromise ili kot je to rekla predsjednica Savjeta za slovensku narodnu grupu Susanne Weitlaner: „Potribujemo 150% i dostajemo morebit 50%”

Novela o Zakonu o narodni grupa je i ovput početak, se reče. Dieter Kolonović je nedavno u Parlamentu nabrojio, na ki mjesti bi se tribao poboljšati Zakon o narodni grupa, a to bi morao biti samo početak. Ako se naime vjeruje toj u Zakonu propisanoj volji za čuvanje narodnih grup, Zakon bi morao nastati konkretniji i pred svim velikodušniji. Kako zahadjati s obrazovanjem od čuvarnice do mature? Kako izgleda sveučilišna izobrazba? Kako stvoriti službeni jezik, ki potakne da se ga i hasnuje? Kako ostvariti spametnu i suvrimenu medijsku opskrbu? Kako poticati kulturno djelovanje? Kako jačati jezik kod odrašćenih i u državni struktura? A najvažnije: Kako miriti uspjeh tih mjerov?

Zakon ki more odgovoriti na ova pitanja, je Zakon, ki je potriban. A to ne stoprv sada, nego zapravo jur pred pedeset ljet.