Ljetos je trideset ljet da su se pojavile prve bombe u civi. Jedan od najvećih terorističkih aktov za vrime Druge Republike s tragičnim vrhuncem 5. februara 1995. u Borti, kade je bomba u civi umorila četire mlade Rome. Inicijativa manjine će kljetu u aprilu otvarati izložbu posvećena ovomu izravnomu napadu na manjine i na sve one, ke su se borile za ljudska prava. U pandiljak, ravno 30 ljet po prvi bomba u pismi, je Inicijativa manjine pozvala na otvarajuću priredbu, naime na predavanja i podijsku diskusiju sa stručnjaki, svidoki vrimena i pogodjenih (već u idućem broju novin). Četire ure su bile opširan okvir, ki je stavio prst u sve bolne rane austrijskoga društva, ali činio se ipak prekratkim za sve aspekte, ke su uticale na teror odnosno ke su bile posljedice terorističkih napadov i klime, ku je stvorila politika i mediji.

Neki aspekti zastrašuju: 1995. u februaru je detonirala bomba u Stinjaki na odlagališću za smetlje. Pogodjen koncem konca nije bio Stinjak/Hrvat nego suradnik službe za odvoz smetlja, ki je bio teško naranjen. Koliko se o tom danas na Stinjaki zna i vidi? Ništ. Ne postoji (već) spomenik ni tabla. A isto valja za cijelu narodnu grupu. Čini se, da ovi dogodjaji sa hrvatskimi imeni u mnogi pismi priznanja nisu ostali u kolektivnom pamćenju hrvatske narodne grupe.

Priredba Inicijative manjine je lipo pokazala, kako se ov teroristički napad i umorstvo četirih Romov politički i medijski ublažio. Prvo da se istraživalo u krugu Romov, iako je veljek prvi dan bilo jasno, da je govor o ciljano placiranoj bombi. Toliko veliki su bili predrasudi i rasizam protiv Romov. Doron Rabinovići je u svojem predavanju išao još korak dalje: Počinitelj je morao znati, da ako placira tablu s ovakovim sadržajem pred romskim naseljem, da će to jedino Rome bluditi. Ostalo stanovničtvo, uključujući mnoge Hrvatice i Hrvate, bi to bilo ignoriralo ili još i toleriralo.

Iz perspektive mlade generacije more se zaključiti, da ovo vrime u 90-i ljeti nije uticalo na solidarizaciju, na užu i pojačanu suradnju osebujno med autohtonimi narodnimi grupami. Rado se još uvijek distancira na primjer od Romov, mjesto da bi se solidariziralo i složilo za skupne poteškoće. Anticiganizam je nažalost i med Hrvaticami i Hrvati velik.

Za politiku je bila ugodna prigoda, da se je na koncu našao jedan „zmahneni, ludi, pojedini atentator“ – diskutantice i diskutanti sumljaju u počitinteljstvo pojedinca – ki se je koncem konca i samoga sebe umorio i tim ostavljao već pitanj nego odgovorov sa sobom. To je zadusilo mogućnost reflektiranja, predjelanja, morebit i solidarizacije i bolje umrižavanje. Čim važnije je sadašnji projekt Inicijative manjine, kim bi tribali i putovati po svi narodni grupa. Mali podsjetnik nikad ne škodi.

Kategorije