Iako se kod prezimovanja pred svim misli na čripe u škuri prostorija, postoju i druge manje poznate metode, ke moru biti pokusa vridne.

U škuroj, vlažnoj pivnici staroga seljačkoga stana babine susjede visile su prik zime uvijek pelargonije, ili muškatli kot su me to Cogrštofci naučili. Dobro ste čitali, visile su. Babina susjeda, seljakinja i izučena floristica iskopala je na jesen sve pelargonije – a imala ih je u svakom mogućem kutu – odrizala lišće i žiljem prema gori ovisila je u pivnicu.

Još uvijek mi se pojavljuje smišna ćut, kad mislim na ovo visilišće mojega ditinstva. Na protuliće je je opet zakopala u svaki mogući črip, pred Ledenjaki bi je obrizala i opet bi gusto i lipše cvale nego sve druge pelargonije. Baba je nato mogla reći, da se to mora znati i uvijek sam se pitala, zač susjeda ne nosi pelargonije u cjelini unutra kot je to činila baba. Tribalo je čuda vrimena, da sam razumila, da to nije bilo neznanje, nego praktično šparanje mjesta. Viseće pelargonije su tribale čuda manje mjesta nego svi ovi veliki čripi.

Nedavno sam na internetu opet vidila viseće rasline i veljek mislila na susjedljeve pelargonije. Samo da nisu bile pelargonije nego paprike. Paprike su većljetne rasline. To se kod nas obično ne zna, ar se po gredica smrznu. Da moru paprike doživiti drugu sezonu, pak u drugoj sezoni raniju berbu, doživila sam, kad sam iz lijenosti ostavila raslinu pod klijališćem.

Ali gdo kani prik zime u klijališću čuvati malo ča zelenoga, ta morebit ne kani onde papriki preostaviti to potribno mjesto. Najednoč je viseća paprika primamljiva čežnja. Odrizati lišće, ostaviti žilje u malo zemlje, posaditi je u malu plastičnu vrićicu, zatvoriti nju i jednoč naopak ovisiti u škuroj, hladnoj, ali ne smrznutoj pivnici. Zač zapravo ne? Je li funkcionira, doznat će se stopr na ljeto. Ako u februaru još živo izgleda, ne triba toliko posijati.

Ako preživi, imate dobru povidajku, barem za novu generaciju susjedljevih unukov.

TG