Na prvi pogled vrlo logično pitanje i zapravo jako plauzibilno pitanje jednoga školara na Dvojezičnoj saveznoj gimnaziji u Borti (u smislu) „Zač ne učimo i govorimo svi engleski pak svi razgovaramo i se sporazumimo na tom jeziku? Onda već ne bi bilo potribno učiti i se služiti drugimi jeziki i svi bi se znatno bolje razumili i sporazumili“. Ako nas takovo pitanje pogodi iz vedroga neba, stane nam dah. „Da, zač ne? Ov mladi človik ima pravo. Ako se svi služimo istim jezikom, ča bi sve bilo laglje, koliko svega bi si prešporili i koliko truda bi mogli uložiti u rješenje drugih stvari, namjesto da učimo jezike, da pišemo na toliko jezikov i objavljujemo i tiskamo na bezbroju različnih jezikov. Pravoda, na drugi pogled, kao drugi korak bi pak mogli staviti pitanje „Ako jur govorimo istim jezikom, zač onda ne bi mogli i svi isto misliti?“. Koliko bi svi bili bolji, uspješniji, sigurno i sigurniji, ako svi mislimo isto a to i još i na istom jeziku? Fascinantna utopija, ča ne!?

Ča sada ovomu mladomu človiku odgovoriti? U čemu se lamlje njegova logika, i lamlje li se uopće? Ili smo samo premalo razmišljali o takovoj opciji i zač ju do sada nismo ostvarili? Kad nismo kanili – ili nismo znali – ili je to nemoguće?

Činjenica je, da u prošlosti tako nije bilo, da je bilo znatno već jezikov širom svita, nego kimi se danas još služimo, da je po svi kontinenti zemaljske kuglje zauvijek izumrlo bezbroj jezikov. A ki jezik neka bude ova „lingua franca“ (zajednički jezik)? Koč bi to bio francuski, znamda i nimški, danas većinski zagovoraju engleski – kako nam kaže spomenuti mladi školar u Dvojezičnoj saveznoj gimnaziji u Borti i triba mu zapravo čestitati, da o jezičnom pitanju tako dalekosežno razmišlja. Ali nije do kraja razmišljao. Naime kakova pogibel se skriva za monostrukosti, za jednakosti i za unificiranjem? Bi to izdržali, ako svi govorimo isto i ako smo svi isti – ili nije li tako da u mnogostrukosti leži čar našega života i svita?

Ako bi ubuduće svi govorili samo još jednim jezikom, ča bi činili i kako bi zahadjali sa svim onim ča se je u mnogi ljeti, deset-, sto- i tisućljeti stvaralo na nezbrojni jeziki? Kako bi izgledala livada, cilinka, na koj raste samo još jedna vrsta kitice, a svi bi nosili samo još jednu ter istu pratež i jili jedno ter isto jilo...?

Ali nismo ionako jur onde, da jedan jezik, naime egleski, dominira sve već područjev našega svakodnevnoga i stručnoga, školskoga a ne na zadnje i privatnoga života? Velika je prednost, da se svi znamo sporazumiti na jednom zajedničkom jeziku (lingua franca), ali zapravo sve ča/što nas sačinjava se odvija pred svim na drugom nego zajedničkom engleskom jeziku. A to je dobro tako, jer „monostrukost je naša svakodnevnica“.