Do kada će biti dovoljno goriva, o tom se u prošli tajedni čuda diskutira. Otvorenimi hartami pravoda nijedna zemlja ne igra. Nedavno je šokirala nimška ministrica ekonomije Katherine Reiche, kad joj se u Texasu izmaknulo, da bi Nimška od konca aprila mogla imati manjak nafte, ako se boj u Iranu nastavlja. Pokidob se ova izjava širila na nevjerojatno brzi način, moralo je nje ministarstvo veljek ublažiti: Ovo bi bio samo najgorji slučaj.
Hormuški tjesnac se zove uski pojas Indijskoga oceana, ki je najednoč nastao najpoznatije zemljopisno ime i skoro u cjelini onemogućuje transport nafte u Europu i Aziju. 20% svitske nafte mora kroz ov tjesnac. Države u Aziji, ke su jur limitirale potrošaj na različne načine, pokupuju svitsko tržišće. U Europi bi bilo dost nafte, tako ekspertice i eksperti, ali kapacitetov u rafinerija je premalo, osebujno ča naliže dizel.
A dokle se bar na samom početku boja govorilo o energetski kriza prošloga stoljeća, se čini, da je novo geslo: bolje mučati. Naravno, panika bi mogla počemeriti situaciju, ali čekati dokle je zaista manjak neće poboljšati društvenu klimu. Vlada je med tim „ukočila“ cijenu dizela za 10 centov, ča ljude u pogledu na povišenje cijene i dodatne inflacije neće smiriti.
Vrime bi bilo govoriti o drugi mogućnosti šparanja i u kolektivu. Odgovorno društvo bi to moralo snositi. Sada, kada ovakovi potezi ne bi bili isključivo u interesu čuvanja klime nego pred svim u interesu gospodarstva bi akceptancija mogla biti morebit i širja. Ideje su dostavile jur prošle energetske krize. Niže brzine na autocesta, po zemaljski cesta a pred svim i po seli. Znanstveno se moru lako i razumno dokazati efekte na potrošnju goriva. Sedamdeseti ljeti su doprimili i dan prez auta, ča mnogim dandanas gluši apsolutno nemogućim ostvarenjem. Ali moglo bi se i na drugi način šparati: Jače forsiranje javnoga prometa. Dokle sada po Gradišću sidu samo školarice i školari, ljudi u mirovini i par idealistic i idealistov u busi, bi bilo vrime, da javni promet nastaje ozbiljna mogućnost putovanja. Da je zato potribno minjanje dnevne rutine je jasno, u mnogi posli, pravoda ne svi, bi ovo ali bilo korisna alternativa. A i vožnja kratkih distancov, osebujno po gradi ili seli bi morala biti smanjena na apsolutni minimum.
Pravoda, sve skrbi i pripravljanje na takov slučaj bi mogli nastati u sekundi, kad bi završio boj. Ali gdo to more sa sigurnošću reći? Trump nije poznat za svoje razumne korake, a Iran pruža žilavo otpor u znanju da sa spomenutim tjesnacem ima ključno sredstvo pritiska.
Na razvoj boja pojedinac, a zapravo i pojedina europska država neće imati veliki uticaj. Na razvoj situacije goriva medjutim se more do neke mjere uticati. Bolje početi ranije nego prekasno.