Svim nam se je bojsek činilo, da je mesopust bio posebno dužičak, da smo mogli uživati (ili se i mučiti) na brojni i hrvatski bali, da je bilo puno kšnasov i mesopusnih, fašinjskih ophodov i zabavov, a pred svim i da je pod vi dugi ljeti korone zaključanj a tim i onemogućenih zabav i sastankov opet bilo moguće u cijelom i predkoronskom raskošu uživati u razonodi, plesu, jačka a pred svim i druženju. A sad bi mogao slijediti opet mirniji čas!

Za ča bi sada mogli imati opet već lazno? U naši društveni struktura bi sada vjerojatno bilo opet već kapaciteta za (manjinsko)političko djelovanje. Naša književna scena bi mogla opet pojačano pozivati na čitanja, prezentacije knjig. Naša društva s težišćem na obrazovanju bi se mogla opet već koncentrirati na posredovanje jezika i školskih, kulturnih itd. sadržajev. Naša omladinska društva bi opet mogla položiti težišće na mobiliziranje mladih i još mladjih u posredovanju i narodnih sadržajev a pred svim i glede na to da sve to bude čim već na hrvatskom jeziku. Ukoliko to mladina sama već nije u stanju, sigurno će biti i jur malo zrelijih ki bi u tom mogli pomoći ili je podupirati.

A ako kanimo spasiti hrvatski jezik, ćedu oni ki još znaju hrvatski, morati one „zeti za ruku“, ki još samo slabo ili opće već ne znaju ali bi ipak rado kanili, i je dopeljati do toga da počnu razgovarati na hrvatskom, da se počnu učiti hrvatski ili da nastavu proširiti svoje

jezično znanje. Pri tom bi bilo i pravoda i jako važno, da ne odmah „pobignu“ u nimški ili engleski (to po sebi razumljivo valja i za madjarski i slovački).

U ovom je na krivom mjestu svaki strah pred bilo kakovimi „velikani“. Ovde ide za pamet i dalekovidnost, ne za ljubomornost i nenavidnost. Ovde ne ide za funkcije a nikako nije na mjestu „inertnost“ (Trägheit) a jur gor ne za nekakove društvene položaje. U ovom toliko važnom pothvatu/cilju, zapravo programu u korist očuvanja jezika se moru svi uključiti, ne samo funkcionari, nego pred svim i oni ki nimaju nekakove funkcije, ali su spoznali zač ide. I svi oni, kim nije potribna bilo kakova društvena odgovornost, da bi se mogli postaviti u službu podučavanja dice i mladine, da bi se dali zapreći pred kola posredovanja hrvatskoga jezika i kulture a tim i radjanje svisti i samopouzdanosti. A gdo bi to mogao najmladjim bolje posredovati nego mladi. Ne tribaju čekati da im nekakovi velikani nešto naredu ili da im još i daju nalog. Sami smu i moraju biti tako pametni, da znaju ča/što imaju djelati da bi se znamda postignuo cilj – da bi se stopa od u medjuvrimenu samo još 15% dice, ka znaju hrvatski na naši dvojezični škola u Gradišću poveća. Velikani im pri tom nećedu moći toliko pomoći, nego njeva vlastita vještina i uvjerenje, da se kanu za nešto zalagati!